Džez, Esej
Bila jednom jedna džez melodija koja je često gostovala u zadimljenim klubovima, ali i na splavovima i tehnožurkama. Nikome nije bilo jasno kako se tamo umuvala i kako bi prošla pored namrštenog obezbeđenja ili DJ-eva koji su se upinjali vrteći ploče. Ali ljudi bi je osetili – dodir na obrazu nekog zagrejanog haus fana punog emocija i eksera, u cipelama devojke koja igra na stolu dok harmonika odjekuje rekom. Svuda je bila, i uživala je gledajući ljude kako uživaju.
Jednom prilikom je zatekla devojku kako sedi na klupi u parku sa slušalicama iz kojih je odjekivala njoj poznata melodija, i nešto pomno zapisuje. Prišla joj je i pitala:
– Šta to radiš?
A devojka joj je rekla:
– Pišem esej o džezu, pa slušam malo da ga bolje osetim.
Melodija ju je dodirnula po ruci i rekla:
– Dođi, pleši sa mnom, tako se džez najbolje upoznaje.
I zaigrale su, prvo po parku, a potom po oblacima i otišle među zvezde. Melodija je uživala u igri, a devojčin smeh je odjekivao svemirom.
I danas ih možete čuti, ako poslušate noću dok je nebo čisto a grad spava. Esej se i dalje piše duž Mlečnog puta, na stranicama od planetarnih prstenova i zvezdane prašine, olovkom tankom poput igle na gramofonu... jer džez nikada ne prestaje.
Нема коментара:
Постави коментар