Pristanak, snimanje
Moja nastavnica
novinarstva iz srednje škole mi je ispričala priču o matičaru Simi koji je
mrzeo da se fotografiše. Uvek mu je lice bilo iskrviljeno na fotografijama, kao
da mu neko uvrće palčeve ili ga prska vodom. Za njega je svako venčanje, ma
koliko se radovao sreći mladenaca i svatova, postajala agonija kada bi video
aparate za snimanje. Tada bi gledao
da se nekako osmehne, mada nije znao kako da tu uradi ili da što pre pobegne
odatle i tako spasi i sebe i druge raznih neprijatnosti. Zato je Sima razvio
mnogobrojne taktike: kada bi usledilo izgovaranje sudobnosnog „da“ on bi tražio
tišinu i nepokretnost svih kako bi se bolje videli i čuli mladenci, a fotografi
morali da stoje ukipljeno sa svima ostalima. Ili bi rekao da je hoće mladence
da vidi nasamo pre svih, pa bi ih tako nasamo na brzinu venčao, kao pripremu, i
potom bi pobegao kući da se sakrije. Ili bi mladenci došli u salu za snimanje i
zatekli samo zvučnik i veb kameru, te tada saznali da je matičar Sima na drugom
kraju grada, ali evo, može da ih venča i ovako... mnoge legende su se ispredale
o tom čoveku, te je jedan par rešio da mu pomogne, a evo i kako:
Zakazali su venčanje,
ali su rekli matičaru da su nažalost svi gosti slepi, te stoga neće biti
snimaka jer ih one žele pre svega za goste, a kako gosti to ne mogu da gledaju,
onda nema svrhe. Matičar Sima se silno obradovao tome i rekao da se unapred
raduje venčanju. I kada je došao u salu, zaista, svi gosti su imali naočare za
sunce, bele štapove a neki su imali i pse vodiče. Mlada i mladoženja su imali
poveze oko očiju. Svetlo je bilo prigušeno. Sima se opustio i počeo da
govori... i postao svestan da oko njega odjekuju čudni zvuci. Obratio se
mladencima:
– Šta se događa?
– Pošto su svi slepi,
svi zvuci su pojačani, dopunjeni frekvencijama koje ne čujemo inače i kojima će
omogućiti da i oni slepi osete kao da vide, makar na kratko... – siam je slegnuo
ramenima, svestan da niko to ne vidi, i nastavio besedu o zavetu, braku i
ljubavi. Oko njega su odjekivali čudni zvuci, i svet oko njega je delovao kao
da je tišinu ispunilo sve osim tišine. Odjednom je osetio da se znoji, još više
nego inače, i da mu se lice krivi još više nego inače... počeo je da zamuckuje,
da prekida govor. A mlada mu je pružila ruku da ga umiri i rekla:
– Možda će vam pomoći
ovo – u ruci je držala povez, kakav su nosili ona i mladoženja. Sima ga je
uzeo, stavio i pustio da ga mrak koji je nastupio oko njega umiri. Sada, čula
su mu bila prijemčljivija za zvuke, mirise i dodire. I on je tada shvatio da ga
sve ovo vreme snimaju, da su sve naočare gostiju imale mini kamere koje prate
svaki njegov pokret, reč... i sada, kada je slep kao i oni. Sada, kada je deo
mase, više nema čega da se plaši. I tada je uradio ono što niko nikada nije čuo
od njega, njemu je trebalo da čuje od sebe:
– Dajem... ne,
poklanjam vam oboma moj pristanak na
snimanje ovog čina, kao zahvalnost za ovo iskustvo... jedinstveno u svakom
smislu. – i na to se prolomio aplauz. Veći nego što bi bio mladencima, jer je
čovek s one strane rekao da životu...
Нема коментара:
Постави коментар