Magla, Pivo
Jednom prilikom, moj
najbolji prijatelj se izgubio u nekom kraju grada koji nije poznavao. I dok je
lutao između kuća sa visokim ogradama i imenima ulica koja mu ama baš ništa
nisu značila („ko je bio poručnik Anatonije Visoki?“, „Kog vraga se ulica zove
Malecna?“, „Zašto nema znakova sa strelicom u pravcu centra?“) nabasao je na
starog prosjaka ispred nekog dragstora. Prosjak je pio pivo iz konzerve, i pokazao mu da mu se pridruži. Moj prijatelj,
zovimo ga Štef, nije baš imao šta pametnije da radi, a ionako je bio izgubljen,
pa je rešio da sedne i popije koje pivo sa prosjakom, možda sazna kako da se
vrati kući. Prosjak mu se predstavio – zvao se Fon Šrajben, bio je potomak
stare porodice negde iz Bavarske, poznatih moreplovaca, ali je ovde nasukan
trenutno. Štef mu je rekao da je to zanimljivo, ali da je ovo grad na rekama, i
da sem ako reke nisu narasle toliko da ga nasukaju, nije mu jasno kako je i
dalje ovde zaglavljen. Onda mu je fon Šrajben došapnuo:
– Vidite, mladiću,
delujete normalno, pa ću vam otkriti tajnu – ja sam magloplovac...
– Maglo...šta? – upitao
je zbunjeno moj prijatelj.
– Ja plovim po magli, međutim, nikako da naiđe dobra,
prava magla... ona koja kao da teče po ulicama i sokacima, koja skriva
perverzne činove i dobra dela podjenako, u kojoj svako izgleda kao da se sprema
da izvadi iz džepa nož ili koru hleba, svejedno... ta magla, gusta i laka,
bliska kao oblak, nikako da naiđe... – uzdahnuo je duboko i otpio velik
gutljaj. Ispod njegovih krpa Štef je video nešto što je ličilo na admiralsku
uniformu, samo je bilo sačinjeno od vate. Možda mu se samo učinilo.
– Što ne proverite
prognozu? – pitao je magloplovca, rešen da ga isprati u njegovim idejama.
– Bih, ali mi je
instrument ostao tamo – pokazao je na lokalnu zalagaonicu. – prokleti vlasnik
mi ga ne da, pa ovde ubijam vreme...
Štef se ponudio da ode
do radnje i otkupi instrument. Bio je veoma zainteresovan da vidi kako izgleda
uređaj koji najavljuje maglu. Otišao je u radnju, i ubrzo je napustio sa manje
para i predmetom koji je izgledao kao velika truna sa ručkom na kraju. Oznojio
se dok ju je doneo do fon Šrajbena.
– Divno! Divno! Hvala vam
puno, sad ćemo konačno videti... – prihvatio se ručke i počeo da je okreće, ali
sirena nije ispuštala nikakav zvuk, ma koliko se on upinjao pri okretanju.
– Ne radi?
– Ne, to sam znači da
magle još nema... ali biće je uskoro, mogu da je namirišem. Hvala vam, mladiću,
neću vas zaboraviti – pružio mu je ruku. – Uzgred, centar je u onom pravcu,
uzmite autobus 65 i za tili čas ste gde treba.
Na rastanku mu je
mahao, čudnom čoveku u uniformi od vaste sa sirenom u obliku trube na navijanje,
ovaj mu se klanjao i odmahivao. Pratio je njegova uputstva, našao stanicu,
ubrzo i autobus i potom i centar, pa se vratio kući. Ispričao mi je preko
telefona šta mu se desilo i otišao da spava.
Te večeri, spustila se
neviđena magla. Grad je bio odeven u oblake, tako je sve izgledalo, i ja sam je
čuo. Tu sirenu koja liči na one brodske za maglu, ali je nežna, peva svoje note
magli ne da je otera, nego da je zadrži. Nadam se da je fon Šrajben otputovao
sigurno. Nema mnogo Magloplovaca na ovoj zemlji, ali možda je i on u potrazi za
svojim Mobi Dikom ili obećanom zemljom s one strane sna...
Нема коментара:
Постави коментар