Terasa, Bes
U jednom gradu na
drugoj strani okeana bila jedna prazna kuća. Bila je nameštena, lepo i sa
ukusom, čista i spremna za useljenje. Jedino što je uvek bila prazna, prazna je bila zato što je kuća bila puna
besa. Sve joj je smetalo – smetalo joj je mesto gde je napravljena, ko su joj
vlasnici (na sve je bila besna podjednako), kako je okrečena (čemu krem boja,
kada je plava in?), kakav joj je krov (zašto talasast crep, zar ne može ravan).
I taj bes bi osetio svako ko bi ušao, i ostao bi toliko dok ne može da izdrži i
onda bi izašao napolje, na veliku terasu koja se nalazila na ulazu u zgradu i
tu bi urlali koliko ih grla nose, dok ne bi promukli ili pali i počeli da
urlaju od plača. To je trajalo od kad je kuća završena, do skoro. Čuo sam da su
je srušili, i tu se svaka priča završava. Ali ne zadugo.
Naime, vlasnik
zemljišta je odlučio da iskoristi tu besnu kuću pa ju je, deo po deo, rasklopio
i preneo na drugo mesto. A to mesto je bila jedna litica, strma i duboka, koja
je samim svojim prisustvom zastrašivala svakog ko bi u nju prišao. I besna kuća
je bila besna što je premeštaju, ali je posle nekog vremena počela
zainteresovano da posmatra liticu i predeo oko nje. Zaključila je da je ovo
mesto mnogo bolje za stajati i biti kuća, i mnogo zanimljivije za posmatranje.
Naime, na i oko litice su živele divokoze, okupljali se orlovi i druge
životnje, koje nije plašila visina, a koje su tu uredno obitavale i čak šta
više, cvetale. I sve su bile srećne, i uživale u čarima mada su se malo i
plašile. A kuća je pomislila kako je njen bes makar delom bio uzalduan, jer ove
sve životinje bi trebalo da budu mnogo bešnije uzevši u obzir gde i kako žive,
pa nisu. I zato je pustila mnogima od njih da se nastane na terasi, jer je to
bilo jedino mesto gde se bes nije zapatio, samo oslobađanje od besa. I tu je
orao svio gnezdo i dobio mlade, tu su divokoze dremale ili žvakale sitne
travke, a sitni glodari i insekti se krili po ogradi i u rupama od zidova.
Posle neko vremena, prestala je bude poznata kao „besna kuća“ i postala „kuća
na litici“. Kasnije samo čuo i da su se tamo desile neke magične, nimalo besne
stvari, i da se u nekom trenutku čuo i dečiji plač, ali to je već druga
priča...
Нема коментара:
Постави коментар