Vino, tuga
Pre nekoliko godina,
čuo sam priču o starom veteranu iz ko zna kog rata, koji je bio tužan. Govorili su da je tužan zbog
svega što je preživeo, zbog svega što mu se desilo i što je doživeo. Kažu da je
sa tužnim izrazom lica sedeo u lokalnoj kafani, lagano ispijao čašu vina koju bi mu doneo konobar i
povremeno mahnuo u znak pozdrava nekome koga poznaje. Niko se nije usuđivao da
mu priđe i pita ga zašto je tužan, i šta ga to muči te nema osmeha na njegovom
licu. Konačno, stari šanker, umoran od ogovaranja i pretpostavki i slutnji je
jednog dana izbacio sve napolje sem veterana, zatvorio kafanu, prišao je stolu
i seo za njega, zapalio je cigaretu i ponudio je veteranu, ovaj je odvbi
mahanjem ruke. Ćutali su neko vreme, veteran je ispijao vino, šanke pušio, i kad
je ugasio cigaretu upitao ga je:
– Šta je sa tvojim osmehom, čoveče, nikako da ga
vidim... ni ja ni bilo ko ovde – pokazao je rukom na praznu kafanu.
– Nema ko više ni da ga
vidi, sve si izbacio napolje – odgovorio mu je veteran napravivši mali osmeh.
– Pa ti se smeješ! –
Uzviknuo je zapanjeno – Ipak nisi slomljen zbog rata i svega što si proživeo.
– Slomljen? Jesam pomalo,
ali poražen nisam. Naprotiv. Znaš li zašto se ne smejem, nego samo ovde tiho
sedim i pijem? – Upitao je barmena dok
mu je osmejak i dalje igrao na usnama.
– Ne?
– Zato što vas sve
slušam svaki dan, sve vaše probleme, nade, užase i želje, i hoću da se smejem i
ne prestanem nikada, jer kad vas čujem, znam da život nije umro na bojnom polju
gde sam bio, već je nastavio da postoji, pored svega i uprkos svemu...
Šanker ga je gledao, a
onda je počeo da se smeje, prvo lagano a onda sve glasnije. Veteran se i dalje
samo osmehivao i klimao glavom. Napolju ljudi su slušali i čuli samo poznati
smeh šankera, ali nisu znali zašto se smeje. Odmahivali su glavom i govorili da
je nešto u piću, ili u kafani, ili u ovoj zemlji. Nešto što ne valja. Šteti umu
i opterećuje dušu. Samo nije u ljudima.
Ne, nikad nije u
ljudima...
Нема коментара:
Постави коментар