Pažnja, Čekanje
Bio jednom jedan čovek
koji je voleo da čeka. Čekao je na mnogim mestima – u prevozu, u redovima za
šalter ili za bakomat, u redu za toalet na koncertima, u liniji koja bi se
pružala na aerodromu ispred čekinga za let. Čekao bi, i u tome je uživao.
Davalo mu je energiju i snagu da se izbori sa svakodnednevnim obavezama, da
nađe smisao u danima koji su bili monotoni, dugi i spori. Čekanje je bilo
avantura – u svakom trenutku je mogao da se red raspadne i počne potpuni haos,
ili da se napravi žurka, ili da svi pobegnu i ostave ga samog. A tek kakvo je
uzbuđenje bilo kraj čekanja! Nikad nije znao šta ga čeka na kraju reda – ko zna
kakva čarobna osoba je sa druge strane šaltera, kakve neobične poruke su ljudi
ostavili u toaletu, ili ko se poslednji slikao ispred bankomata na sigurnosnoj
kameri. I tada bi započeo živi razgovor, trudeći se da sazna što više, da
ostavi neku novu poruku ili da jednostano mahne kamerama koje su danonoćno
snimale.
Jednog jutra, dok je
stajao u pekari u redu za hleb, pažnju mu je privukao mladić s čupavom plavom
kosom, u pohabanoj majici i cokulama. Nije delovalo da je zainteresovan išta da
kupi, ali je zato nestrpljivo cupkao iza njega. Na kraju ga je pitao:
– Izvinite, mogu li ja
pre vas? Žuri mi se...
– Naravno – čovek mu je
ustupio mesto, jer je voleo da čeka. Mladić je promrljao „hvala“, i posle
kratkog cupkanja ispred njega, pitao je sledećeg u redu isto pitanje... i tako
se stvar ponavljala dok nije došao na red preko reda. Čoveka nije to zbunilo,
niti mu je bilo dovoljno nevaspitano. Više ga je zbunilo što je došao na red,
zastao pred pekarom koji ga je gledao upitno, a onda se samo okrenuo i bez reči
napustio pekaru. Čovek je pošao za njim (napustio je svoje mesto u redu, ali to
nije bio problem, vratiće se ponovo da čeka). Zaustavaio ga je malo dalje od
pekare i zapitao:
– Mladću, zašto se
otišli, a bili ste na redu?
– Ja... ja mrzim da čekam
u redu, nemam strpljenja ni malo... kažu da je to bolest, i da moram da pijem
lekove... – izvadio je paklo cigara i pripalio jednu. Čovek je odmahnuo kad mu
je ponudio.
– Lekove za
nestrpljenje? Svašta, prvi put čujem... – iskreno je prokomentarisao čovek.
– Oh, nisu samo lekovi,
moram i da vežbam, kao danas... da čekam u redu za nešto što mi ne treba, dok
ne dođe red na mene... ali ja varam, kao što ste videli – gledao je postiđeno u
zemlju.
– Možda... treba da
malo uživate u čekanju?
– Da uživam? To je užas
za mene... potpuni... – mladić se stresao.
– Nimalo... dozvolite
da vam pokažem – uhvatio ga je pod ruku i poveo nazad do pekare, da sačekaju
njihov red.
Dugo je trajalo to
vežbanje uživanja, i nije bilo uvek uspešno. Mladić bi neko vreme izdržao, a
onda bi se vratio navici preskakanja reda ili prosto bežanja iz njega. A čovek
bi ga vraćao u red i strpljivo podržavao da nastavi da vežba uživanje u
čekanju. Na kraju krajeva, čekanje je samo način kako da provedemo vreme između
dve tačke našeg ličnog puta kroz život. Zašto juriti? Sve dolazi na svoje, pre
ili kasnije, ali kasnije onima koji mogu da dozvole sebi da malo sačekaju...
Нема коментара:
Постави коментар