Baraka, Ana
U mom kraju je
postojala jedna baraka u kojoj je živela porodica siromašnih ljudi, koje za
razliku od uobičajenog stereotipa, nisu baš bili pošteni. Bili su u svom nekom
svetu, i ako bi pomislili da treba nešto da imaju što nemaju ili što su mislili
da im pripada, to bi i dobili. To su uzimali, krali, moljakali, otimali ako
treba pod pretnjama i ucenama ili prostim ćutanjem, ali nisu odustajali od
onoga što su smatrali da je njihovo.
E sad, među njima je
bila jedna devojka, ćerka starija koja se zvala Ana. I moj drugar se ozbiljno
bio zaljubio u nju. Rekao sam mu da je se kloni, i da se njih kloni, oni su
nečista krv, i mnogo će mu napraviti
problema u životu. Ali on ni da čuje. Odlepio za njom, upoznali su se nekako i
on počeo da joj se udvara. Vodio je na večere, u bioskop, u pozorište. I ona je
to prihvatila nekako prirodno, kao da se to očekuje. Kupio joj je i lepe
stvari, obasipao je pažnjom i ona je sve to uzimala zdravo za gotovo. I kada je
došao trenutak da je poljubi, ona je ustuknula i rekla mu:
– Nisi zaslužio da
poljubiš ove usne... – on je na to potpuno filpnuo i rekao:
– Kako nisam, šta
pričaš? Uradio sam sve što si tražila od mene, i više nego što treba... i sad
ne mogu da te poljubim...?! – gotovo je počeo da više i maše rukama, ali ona se
nije uznemirila, samo ga je gledala strpljivo.
– Nisi zaslužio jer nisi
pokazao da ti je stalo do mene, samo da me voliš – rekla je i okrenula se i pošla kući.
– Kako nisam... šta to
uopšte znači – vikao je moj prijatelj dok je trčao za njom.
– Jednostavno – rekla
je ona kao da je učiteljica u školi – pokazao si mi svoju ljubav, koliko ti je
srce puno osećanja prema meni i šta si sve spreman da uradiš kako bi mi to
pokazao. Ali šta sutra kada prestaneš da me voliš? Hoćeš li me ostaviti samu? Hoćeš
li prestati da me vodiš na večere? Da li ćemo ikada pogledati zajedno film ili
predstavu? Hoću li ponovo u rukama videti novu ogrlicu ili haljinu ili će to
biti rezervisano za neku drugu?
Moj prijatelj je stajao
i gledao je, potpuno zbunjen onim što je govorila.
– Nemoj mi pričati i
pokazvati mi koliko me voliš, jer to prolazi. Pokažu mi da ti je stalo do mene
onako kako ti je stalo do nekoga za koga nisi spreman da učiniš bilo šta. To je
ono što vi svi drugi ljudi, koji niste moja porodica, zovete nepoštenje. Za
mene je to otvorenost da se bude uprkos svemu.
Prijatelj je stao,
zamislio se nad ovim rečima, i vratio se svojoj kući. Sutradan mi je sve to
ispričao i rekao da je sve to previše komplikovano za njega. Ipak nije toliko
zaljubljen u nju, a nije mu više ni bila toliko lepa. Slušao sam ga, klimao
glavom i slagao se sa svim što je izrekao. Kad je otišao, pošao sam do barake
da upoznam Anu, jedinu devojku za koju sam čuo da pravi razliku između ljubavi
druge osobe i prihvatanja od strane iste...
Нема коментара:
Постави коментар