Drvo, vrat
Poznavao sam
muzičara koji je svirao violinu onako kako to nikada pre ni posle nisam čuo. Kada
bi je uzeo u ruke, nisu pevalo samo žicekada bi ih dodirnuo, pevalo bi čitavo drvo, sa sve čivijama. Gledao sam kako
mu prsti igraju po tankom i zakrivljenom vratu,
a zvukovi koji bi dolazili bi se širili prostorom i sve koji bi bili prisutni
ispunjavali nekom čudnom setom, ali i radošću usled toga što možemo da
pogledamo u prošlost, u sopstvene duše i da nađemo lepe stvari među uspomenama.
Kada sam ga jednom prilikom, posle
koncerta, pitao kako je tako naučio da svira, otvorio mi je dušu:
– U početku sam
bio kao i svaki početnik... sve je škripalo i odjekivalo, mašio sam note,
gudalo mi je proklizavalo. Ali sam bio uporan i nastavljao da vežbam. Jedne
večeri dok sam se posebno mučio, došao je ludi bog muzike i ponudio mi da budem
najbolji od najboljih...
– Ludi bog
muzike? Zar tako nešto postoji? – pitao sam zabrinut za njegovo zdravlje.
– Naravno... –
rekao je uz potpuno normalan osmeh – sve što čovek rati ima svoju ludu stranu.
Tako postoji lud bog novca, lud bog vežbanja, lud bog gledanja televizije...
– I šta ti je
ponudio?
– Pa da budem
najbolji od najboljih, iz jedan uslov – nikada ne smem da pročitam svoj
horoskop niti da tražim da mi bilo ko predvidi budućnost...
– Čudan uslov.
– Kakav
ugovarač, takav i uslov. Pristao sam i eto, od te večeri sviram kao i sada.
– I nikada do
sada nisi pročitao svoj horoskop, bacio Ji Đing, gledao u kafu?
– Ne, i osećam
se dobro zbog toga. Zapravo, osećam se slobodno, jer ne mislim o onome što može
da se desi, samo o onome što mora biti urađeno.
Rastali smo se
ubrzo, a ja sam otišao kući, i rešio da zamolim ludog boga pisanja da mi
pomogne da postanem najbolji od najboljih pisaca. Ne znam koji bi mi ponudio uslov,
ali mi jedan pada na pamet. Da nikada ne pišem o prošlosti, i ne tražim od
drugih da mi je pričaju i da je se prisećaju, jer prošlost nije mrtva. Ona čak
nije ni prošla...
Нема коментара:
Постави коментар