Magnolija, Stan
Bila jednom jedna mama, ćerka i sin koji
su činili porodicu koju su svi znali pod imenom „Magnolija“. Živeli su na mestu koje je izgledalo kao džinovski
cvet, i svaka od latica je činila jednu sobu u kojoj su živeli, radili, disali
ili spavali. Bilo je soba za igru, soba za osluškivanje sveta, soba za
opraštanje, soba za porodicu, soba za zagrljaje, soba za greške, soba za nove šanse.
I svaka soba je zaista služila imenu koje je nosila: soba za igru je služila da
se igraju ne samo međusobno nego i sami, i igračke su bile i za odrasle i za
male. Soba za osluškivanje je bila potpuno tiha, i samo je trebalo slušati
zvuke koji dolaze spolja, od sveta koji je kružio oko stana i osluškivao šta se događa unutra. Soba za opraštanje je
činila mesto gde je svaki član mogao da bilo kome drugome kaže izvini, čak i za
stvari koje je samo sanjao da je učinio, i bilo bi mu oprošteno. Soba za
porodicu je bila samo njihova, i tamo su se okupljali kad god im je trebalo da
se podsete veze koje su samo njihove. Soba za zagrljaje je bila omiljena kod
dece, ali i majka i njeni prijatelji su voleli dodir i osećaj da drugo ljudsko
telo je tu, da te povezuje sa svetom sve do središta. Soba za greške je bila
mesto gde sam proveo dugo vremena kada sam prvi put došao u tu kuću. Jedan zid
je bio namenjen tome da se nevidljivim mastilom ispišete sve svoje greške – od
onih koje ste gotovo zaboravili a bude vas iz sna, do onih koje ljudi misle da
im pišu na čelu. I ja sam ispisao svoje, i zagledao se u beli zid. Trudio se da
ih vidim, ali tamo se i dalje nije videlo ništa. Onda je ušao dečak, upalio
grejalicu, i zid se polako ugrejao. Sve što sam mogao da vidim je hiljade mrlja
i poteza rukom. I sve su mirovale. Bilo mi je jasno da je ova soba mesto gde se
greške ostavljaju da spavaju i sanjaju neki drugačiji život za sebe, kad mi ne
možemo da smislimo za njih. Soba za nove šanse nije bila soba, zapravo sam
mislio da je isključena iz gradnje ili zaboravljena. Gledao sam spolja stan,
tražio plan ali ništa nisam našao. Pomislio sam da je to samo laž, ili nekakav
marketinški trik za privlačenje pažnje. Ili jednostavno je u pitanu nešto kao
blago na kraju duge ili Šangri-la – mesto koje postoji samo kao vizija. Mada,
danas kada mislim o tome, čitav stan je delovao kao šansa. Ova mala porodica je
samo odlučila da reči „ponovo“ oduzme ružan osećaj ponavljanja istog, već novog
kruga u kome sve izgleda isto za krug više...
Postojala
je i tajna soba za ljubav, tako sam čuo iz priča. Mama porodice je jednom rekla
da tu sobu ima svaka kuća, svaki stan i svaki kvadrat na kome živi ljudsko
biće, pa makar to bila i kartonska kutija. I svako je krije, ne sebično, nego
čuvajući i negujući delić nežnosti, velik kao palata u očima onih koji od tuge
ne mogu da se sakriju…
Нема коментара:
Постави коментар