Motivisanje, Otkaz
Bio jednom jedan
šef koji je voleo da motiviše svoje
zaposlene tako što bi dovodio slučajne prolaznike s ulice da sede u
kancelarijama i pričaju sa njegovim radnicima. Tražio je od tih namernika, koje
bi skupio na putu od kuće do posla, da im pričaju o svojim životima - o tome šta
najbolje pamte, šta im je važno, šta misle da su propustili ili šta smatraju da
su mogli drugačije da urade. Obično je birao starije ljude, pogotovo one koji
su u penziju, ali je voleo da povremeno dovede i mlađe, koji još uvek studiraju
i uče. Imao je samo jedan zahtev – da priče koje pričaju se ne odnose na posao
kojim su se bavili, ili ako su mladi u pitanju, ono što bi voleli da rade. Samo
na ono što su želeli ili žele da urade sa svojim životom, ono što ih pokreće
pored svega i uprkos svemu. Te priče su ostajale da kruže, ne samo među
zaposlenima, nego i među klijentima, slučajnim prolaznicima i posetiocima.
Zaposleni bi se ponekad umorili od svega toga i poneko bi dao otkaz, ali je većina ostajala da sluša,
pamti i da prenosi priče dalje. Zapisivali su ih na dopisima, na memorandumima,
fakturama, u mejlovima, porukama, svuda gde se moglo pisati i gde je stalo sve
što je tako vredno. Uskoro je firma prestala da radi, i pretvorila se u
pričoradionicu, gde su ljudi dolazili da govore drugima koji nešto rade, i ne
mogu da prekinu to što rade. I danas je tamo, na istom mestu, samo su skinuli
znak firme i dele letke pozivajući ljude da dođu i šapatom ili megafonom kažu šta
je ono što ih pokreće da ustanu iz kreveta kada je krevet jedino mesto koje
vredi posetiti...
Ja više ne idem
tamo. Izgubio sam motivaciju...
Нема коментара:
Постави коментар