Izvor, Vodenica, Belina, Knjige
U staroj vodenici na kraju sela živeo je čovek
koga ništa nije zanimalo, osim da melje žito. Sedeo bi i gledao u vodu ili u
točak kako se okreću, ili bi izašao ispred i gledao u nebo ili prirodu oko
sebe, i ne bi se mnogo uzbudio. Dani bi prolazili, postajali meseci, meseci bi
postajali godišnja doba. Leto je prelazilo u jesen a on bi sedeo i gledao kako
se žito melje i postaje brašno, prosejava se i razdvaja. Nosio je plavi mantil
i duge brkove. Seljani su govorili da je zaradio svoju penziju teškim radom
negde u inostranstvu i da je došao ovde da se odmori od sveta. Vodenica je
postalo mesto gde su se ljudi okupljali da predahnu ili da ogovaraju, tako da
je postala prvo kafana, a onda su ljudi počeli da donose knjige koje su čitali i da ih razmenjuju. Ljudi na selu dosta
čitaju, samo se ne hvale time kao ljudi iz grada. Ipak, književna kritika je u
tom selu bila vrlo živa, te su klasici bili naspram modernista, a ljubitelji
tradicionalne poezije su smatrali da odsustvo rime je isto kao i odsustvo
truda. Ipak, čovek u plavom mantilu nije učestvovao u raspravama niti je
reagovao na prezimena kao što su Tolstoj, Eliot, Bukovski, Oster... za njega su
to možda bila sam imena njiva, voćnjaka ili krava koje su seljaci davali da bi
se razlikovali. Ljudi na selu vole da se razlikuju, samo što se ne hvale time
kao ljudi iz grada. I te razlike su bile prihvatljive dok jednog dana izvor rečice nad kojom je vodenica
sagrađena nije presušio. Svi su se pitali zašto se to desilo. Neki su
optuživali lokalnu fabriku, mada je ova bila na drugoj strani od izvora. neki
su tvrdili da su zemlju nabacali slučajni prolaznici, kojima su iznajmili
ležaje po preksupim cenama. A oni najsumnjičaviji su govorili kako je za sve to
zaslužno drugo selo, pogotovo jer tamo ima puno onih koji čitaju romane
kupljene na trafici. Čovek u plavom mantilu nije ništa rekao. Samo je poneo
nešto hrane i vode u torbi, i šaku sveže samlevenog brašna. Pošao je uzvodno,
probijajući se kroz gusto šiblje i travu
mokru od rose. Tad su ga poslednji put videli, a rečica je kasnije tog dana
potekla ponovo. Seljani su pošli da ga traže, i na izvoru su našli njegovu
torbu, nekoliko stranica iz različitih knjiga i brašno prosuto po kamenu pokraj
reke. Belina brašna je sakrila u
prvom trenutku reč koja je bila ispisana, ali je posle kratko gledanja bilo
jasno šta je čovek u plavom mantilu napisao pre nego što je postao ono što je
uvek bio – reka. Na kamenu je zaokruženim slovima stajalo „dodir“.
Vodenica je i
dalje tamo. I rečica je i dalje tu. I seljani su i dalje u kafani, čitaju i
diskutuju o pročitanom. I sve kao da čeka da voda presuši i prestane da
dodiruje obale, i da se čovek u plavom mantilu vrati na svoje mesto kraj točka
koji klizi niz njegove ruke...
Нема коментара:
Постави коментар