Sveže, Trčanje, Pripreme, Nemir
Nemir se uvukao u mog prijatelja koji je voleo
da dane provodi u pokretu, toliko da je držao sobni bicikl i okretao pedale dok
bi sedeo za kompjuterom. Čuo je na vestima da se uvodi obavezan porez za ljude
koji mnogo hodaju, jer prave rupe u asfaltu i oštećuju trotoar. Takođe,
semafori će raditi u smanjenom režimu jer sprečavaju vozače da se opuste i voze
brzinom koja njima odgovara. Pominjalo se da se za koju godinu planira ukidanje
saobraćajnih znakova jer je previše šarenih stvari na ulici i treba da se doda malo
više znakova interpukcije, tako da bi znak „Stop“ postao „.“, a znak za zabranu
parkiranja „;“. Šaputalo se da posle pešaka na red dolaze vozači dečijih
kolica, kojima će morati da se skinu točkovi i zakače baloni kako ne bi bilo kontakta
sa zemljom. Zabrinuti vaspitači i psiholozi su tvrdili da će to deci oduzeti
stabilnost i da će previše maštati, ali predlagači zakona su bili neumoljivi. Trčanje će biti proglašeno zabranjenom
aktivnošću i svako ko bude uhvaćen u kretanju bržem od predviđenog će biti
stavljeni tegovi na noge, sa sve sirenom koja se aktivira ako osoba ponovo
pokuša da ubrza.
Zato je moj
prijatelj odlučio da napravi pokret otpora. Okupio je istomišljenike –
roditelje s kolicima koja su pretvorili u nosila, maratonce na pripremama koji su nosili olovne čizme
kako bi sebe sprečili da trče, saobraćajne policajce koji su tugovali i mnogo
plakali za izgubljenim znakovima, i prisećali se šarenih vremena i još mnoge,
mnoge druge. Zajedno su krenuli da se bore tako što su trčali noću, hodali u
vreme smena policajaca i redara koji su šetali po parkovima. Dečija kolica nisu
imali točkove , li su se deca igrala sa njima i bacala ih po pločniku. Neko bi
svako malo ubrzao smene svetlosnih znakova na semaforima te bi nastao pravi
haos u saobraćaju. Znakovi interpukcije bi na znakovima bili prelepljeni sa
dodacima, tako da bi „.“ postalo „i“ a „;“ dobio dodatak u vidu „;)“. Ljudi više
nisu hodali na nogama nego na rukama, ili bi prosto puzali i uvijali se kao
gliste izmilele iz zemlje sveže od
kiše. Otpor je rastao, moj prijatelj se radovao, a grad je postajao prava
ludnica. Sve dok jednog dana nije hodanje dekriminalizovano, ali ne i trčanje,
bebi kolica ili normalni znakovi. To je dovelo do rascepa u pokretu, jer su „hodači“
smatrali da je borba privremeno okončana i da sada treba svi da pokažu dobru
volju. Ostali su rekli „hodačima“ da su izdajnici i niko više od ostalih
grupica nije hteo da hoda, čak ni na rukama. Grad je postao nemoguć za život, pa
se posle toga moj prijatelj iselio odatle i nisam saznao kako se sve završilo. Ali
verujem da ako danas prođete glavnom ulicom u tom mestu, verovatno ćete videti
kolica za decu bez jednog točka ili džogera u metalik donjem delu trenerke –
podsetnike na borbu za gaženje asfalta, pod svačijim uslovima…
Нема коментара:
Постави коментар