Telo, Strah
Plaši me tvoje telo. Znaš li kakav je osećaj dodirnuti
te? Samo jednom sam se osetio slično. Sedeo sam u dvorištu svoje osnovne škole,
mnogo godina pošto sam je završio. Dok sam pušio i posmatrao mračne prozore iz
kojih mi je mahala moja prošlost bez značajnih događaja, iz mraka je izronio
ogorman pas. Siva duga dlaka, ogromna čeljust, žuti zubi i dugi. Osetio sam strah kako me parališe. Taman sam se
sećao prvog neveštog poljubca koji sam imao sa devojkom u tom dvorištu, kod
stubova koji su uvodili u hodnik ka učionicama, kada je ovo čudovište stupilo
ispred mene. Nije režao, nije lajao, samo me je gledao očima punim tuge i
humora. A onda se okrenuo i vratio u mrak. Miris je došao do mene, miris mokre
dlake i teških uzdaha i kraja sveta. Pošao sam za njim i našao se na istom
mestu gde se poljubac odigrao. Tamo je ponovo stajala ona, starija ali u srži ista.
Držala je u ruci povodac, ali psa nije bilo nigde. Gledala me je očima punim
ljutnje i izgubljenosti. Osetio sam kako me nešto steže u grlu. Nisam siguran
kako ali sam se našao na kolenima. Pokazala mi je da priđem. Počeo sam da puzim
do nje i lice mi se našlo na prstohvat od povoca. Nije ništa rekla, samo je
zakačila povodac za ogrlicu oko mog vrata, koja me je svo vreme stezala i
otežavala gutanje. „Idemo kući“ prošaptala je, a ja sam poslušno pošao za njom.
I posle toliko godina sve što sam mogao da uradim je da se predam.
Tako se osećam
kada ti stegnem ruku, dodirnem rame ili pritisnem usne na obraz.
Ne, nisam pas.
Biram da se
pokorim.
Нема коментара:
Постави коментар