Poraz, Muzika
Bio jednom jedan general koji nije znao za
poraz. Pobeđivao je svaki put, bilo
da je u pitanju stvarnost ili se sve odigravalo u njegovoj glavi. I nije bilo
važno da li bi pomerao prave vojske na mapi, sa živim ljudima ili crno-bele
figure na šahovskoj tabli, pobeda je uvek bila njegova. Mnogi su dolazili da se
ogledaju u sukobu s njim i svi su se od reda vratili slomljeni kući. Uskoro
više nije bilo nikoga, ni drugih generala, ni zajapurenih kadeta, ni sirovih
veterana da se sudare sa njim bilo na bojnom bilo na polju igre. Počeli su da
prolaze dani i meseci, i niko ga nije posećivao ni pitao za zdravlje. U početku
mu je to prijalo, ali je posle izvesnog vremena počeo da se pita da li su ga
svi zaboravili. Da li je bio toliko dobar da ga čeka tišina kao nagrada? Osetio
se prevarenim, poniženim, kao da niko ne zna koliko je vremena potrošio učeći,
radeći na sebi, vežbajući svoje veštine ratovanja. Bacao je stvari po stanu,
šutnuo tablu za šah, pobacao mape bojišta. I dok je sedeo među haosom i jecao,
začuo je muziku. Prvo je pomislio da
dolazi spolja, a onda je shvatio da je u pitanju hor. I da dolazi od figura za šah.
Oborene i pobacane okolo, pevale su u glas, pesmu bez reči ali u slikama koje
je mogao da razume. Pevale su o patnji bojnih polja, o strahu, o radosti, o
trenucima bratstva. Figure koje su u svakoj partiji iznova stajale u borbeni
poredak i umirale i ponovo se rađale, iznova i iznova. Slušao ih je, klimajući
glavom, a onda ih je prikupio i složio uredno na tablu. Promrljao je „hvala“.
Jedini koji nisu odustali od toga da ga izazivaju su stajali u njegovoj sobi,
svaki dan spremni za borbu. Odabrao je bele i povukao prvi potez. Ostalo mu je
samo da prihvati izazov i pobedi sebe…
Нема коментара:
Постави коментар