Narandžasto, Propust
Sanjao sam noćas
da sam sedeo sa jednom poznatom mi osobom i da smo pričali o vezama i ljubavi. Mirisala
je na jesen, i nosila je narandžastu
haljinu ispod koje su se videla mala, nežna krila. Nisam znao da li su anđeoska
ili ih je ukrala nekom kolibriju. Nisam se usuđivao da pitam jer sam se plašio
da bi mogla da odleti, i da se sakrije negde daleko tako da ne bih mogao da
čujem šta ima da mi mudro kaže. Zato sam je gledao u oči, izbegavao da pogledam
krila, i klimao glavom dok je govorila:
- Ti si ti. Drugi
su drugi i neka tako i ostane, zasada. Pamet ti ne treba da bi čuo šta bilo čije
srce ima da kaže, uključujući i tvoje. Treba da slušaš, kao da slušaš lepet
krila u noći. Čija su krila? Ona su svačija. To su želje koje polete kada više
nisi svoj. Noću niko nije svoj, svi pripadamo svima, i to je dobro. Tada pevaju
srca, u glas, kao horovi, i to su glasovi koji se čuju pogrešno kao komšijske
svađe ili upaljeni televizori. Noć je vreme da se počne neki novi život, ali ne
da se uništi stari. Glupo je da se mora nešto obrisati zarad nečega što se tek
treba dogoditi. Kad se ne desi, takvi propusti
čine da se ljudi osećaju prazno sledeći dan, mesec, godinu, život. Nemoj da
budeš prazan, to nije put. Put je mir, put je bes, put je tuga i put je sve što
osetiš pod prstima kada se ujutru probudiš. Do sutra ćeš me zaboraviti, setićeš
me se ponekad kao gotovo zaboravljeno lice daleke rođake, ili kao lice s TV ekrana
koji si gledao kao dete. Ali ja sam tu. Postojim iako sam izmišljena. Moje ruke
su tu. Moja krila su tu. Ja sam tvoja želja...
Nisam je
zaboravio. Nikada. I danas moje želje imaju narandžastu boju, miris jeseni i lete
dok spavam. Moje srce peva promuklim glasom s ostalim srcima noću, dok golubovi
dremaju na simsovima a psi osluškuju dan koji sporo napreduje i snove pretvara
u prvi dodir na ivici kreveta i vremena.
Нема коментара:
Постави коментар