Ormarići, Pet
Bila jednom
jedna škola u kojoj su se predavale priznanice koje niko nije popunio, posteri
zvezda koje nikada nisu postale poznate, paketi koji se svi želeli da pošalju
drugima ali nije bilo dovoljno papira ili kanapa ili željenih stvari da se
stave u taj paket. Ali nikakvo gradivo za naučiti. Po školi su za vreme malih
odmora kružila kolica za kupovinu u kojima su stajale lutke beba, i u jednom odeljenju
bi u toku časa svi učenici morali da uzmu po jednu lutku i staraju se o njoj
kao da im je dete ili mlađa sestra ili brat ili mali vanzemaljac koga su našli
na kućnom pragu. Na velikom odmoru bi na sred dvorišta kamion izručio ogromnu
količinu starog papira, a učenici bi zaronili u nju tražeći članak koji bi najbolje
opisao njihov današnji dan. Užina bi se sastojala od sitnih sendviča koje bi
pravili jedni drugima s puno ljubavi, a takođe i hranili druge koji bi jeli
zatvorenih očiju, kako bi simpatije ostale skrivene od očiju a blizu srcu...
Naravno, razne
inspekcije su dolazile u školu i pokušavale da direktora ubede da ne treba tako
da izgleda, da je škola zapravo jedna institucija, u kojoj svaki učenik treba
da ima svoj ormarić i da postoji
ocena pet i ocena jedan. I da
nastavnici ne treba da sipaju vodu u velike plastične sudove, legnu u njih i
spuštaju se niz stepenice vičući „Brod tone!Brod tone!“ dok deca tapšanjem
prave zvuk talasa. I da tetkice ne treba da svoje metle koriste kao dirigentske
palice dok desetine usvojenih mačaka i pasa u školskom dvorištu mjauču i
zavijaju operske arije.
Dolazile su i
prolazile, ali je škola ostala. Jer je direktor verovao da nema ničeg vrednog u
onome što škola daje, samo u onome što jeste – trenutak u životu kada prošlost
i budućnost ne pritiskaju sadašnjost tako da se sparuši i postane starica koju
brinu brige buduće, nego stoje van igrališta i s ljubavlju gledaju kako ovde i
sada postaje promena koje se toliko plaši...
Нема коментара:
Постави коментар