Samospoznaja, Bunker
U blizini grada
u kome sam živeo postojao je stari rudnik koji su zatvorili pre nekoliko
decenija. Pričalo se da je ruda presušila i da nema više šta da se iskopa, pa
su stavili katanac i zatvorili rupu. Osim što su posle nekog vremena komšije
počele da kamione-cisterne kako se muvaju noću oko ulaza u rudnik, da se vide
čudna svetla i čuje zvuk grebanja metala o beton. Šuškalo se po lokalnim
kafanama da se taj stari rudnik koristi kao bunker za nuklearni otpad. U frizeraju se šaputalo da se kriju
otrovi iz lokalne fabrike. Na pijaci su seljaci između dva merenja krompira
pričali da su u pitanju neuspeli eksperimenti sa GMO hranom i životinjama, i
pljuvali i odmahivali glavom. Svi su se slagali u jednom – na dobro neće izaći.
Novinar lokalnog
nedeljnika je rešio da ispita čitavu stvar. Sakrio se u blizini ulaza u rudnik
i naoružao se kamerom koja vidi u mraku, snimačem zvuka i strpljenjem. Kako je
pao mrak, pojavile su se cisterne i iz njih su izašli ljudi. Delovali su vrlo
uljudno i kulturno. Obučeni u bela odela, sa maskama na licima u obliku tužnog
osmeha, i rukavicama od papira, izvukli su creva, odvukli ih do ulaza i počeli
da prazne cisterne. Novinar je sve snimao, a uključio je zum na kameri da bi
video šta to sipaju u rudnik. Zapanjio se kada je otkrio da nije u pitanju
nikakva biološka materija nego obilje predmeta. I to kakvih predmeta:
Gomila
papira najrazličitijh oblika, boja. Išaranih rukopisima svih vrsta, od dečijih
do krasnopisa koje krase ikonopisce. Na papirima je stajalo svašta, i mogao je
vidi i dnevničke zapise, i poruke koje se prenose između klupa na času, i
delove knjiga, i poezija ispisana na parčetu tapeta. Tu je bilo i brojanica,
iskorišćenih maramica punih suza, delova planinarske opreme, odeće budističkih
sveštenika. U rupu koju je činio ulaz u rudnik nestajala su lične slike, knjige
iz biblioteke više puta ispodvlačene, kore drveta sa urezanim znacima...
Stajao je i
gledao, dok su uređaji snimali, i nije mi bilo jasno šta su te stvari. Kako su
došli, kamioni su tako i nestali. Ostao je u mraku, sam. Pregledao je ponovo
sve što je video, još jednom, i još jednom, i onda mu je sinulo. Otišao je
kući, napisao članak i poslao ga svom uredniku. Bio je siguran da će i taj
članak uskoro završiti u istoj onoj rupi. Jer, mesta gde se sakriva ljudska
samospoznaja jesu uvek obavijena velom površne tajne, kakvi i ljudi umeju često
biti. A fini ljudi u belim odelima? Obavljaju posao jer znaju koliko su finoća
i uljudnost na meti upoznavanje sebe, i prepoznavanja da kada skinemo odela i
maske od osmeha, u nama ume da zjapi crna rupa, dublja nego bilo koji rudnik.
Нема коментара:
Постави коментар