Novo, Belo, Ručak, Šipka
sanjao sam novi dan
u kome je nestalo sve što sam voleo
ostala je samo prašina
po toj prašini sam crtao prstom
sećanja svoja da ih ne zaboravim
male sličice, trenutke za ne izgubiti
ručak sa familijom za
prvi januar
dok kroz prozor sneg blista svuda oko nas
i na veštačkim zubima baka i deka
i na cigaret papiru tetke i strica
i na pragovima gitare mog oca
bele oblake sa
letovanja pre mnogo godina
pesak i kule koje se ruše od vodenog
dodira
miris soli i osušene morske trave
i ribe čije krljušti blistaju na suncu
dok ih pecam na kanap i stari hleb
šipka gola u školskom
dvorištu
u kome sam dao go jednom i nikad više
u slučajnom meču sa slučajnom zbrkom
ljudi
jednog jutra, pre više proleća
u danu posle koga se više ništa nije
promenilo
ima još puno toga, ali sad je sve to
prašina
ista ova na kojoj crtam
staro je postalo materijal za novo koje će biti staro
jednog dana,
jednog sata,
jednog minuta,
ili jednog sna...
Нема коментара:
Постави коментар