Ležaljka, Kabl
Bio jednom jedan
čuvar plaže koji je smatrao da ljudi treba da zasluže da leže i odmaraju se na
plaži. Nije verovao da samo zato što je neko platio odmor i došao na plažu da
ga je i zaslužio. Zato bi spustio rasklopljenu ležaljku ispred svake novopridošlog gosta i tražio da je sklope
vezanih očiju. Kada bi rekli da je to nemoguće, rekao bi da im ne trebaju oči
da bi znali da urade nešto što im pripada, samo srce da ih vodi napred. Mnogi
su odustajali, poneki bi vezali oči i bacili se na posao, ali bi se ubrzo
pogubili u polugama, šrafovima i šipkama. Sve dok jednog dana nije došla slepa
devojka. U ruci je nosila štap, lepe Gucci naočare za sunce i osmeh koji niko
nije mogao da zaboravi. Prišla je čuvau i pitala:
– Da li vi dajete
ljudima da borave na plaži samo ako zasluže?
– Da, upravo tako –
rekao je klimajući glavom iako ga ona nije mogla videti.
– U redu, mogu li
ja da zaslužim?
– Naravno, odvešću
vas do rasklopljene ležaljke… – začudio se kako joj je ruka topla kada joj je
dohvatio šaku. Ali ju je i dalje odveo do gomile.
Devojka je
kleknula u pesak, opipala sve delove, a onda iz džepa izvadila kabl za struju kakav se koristi da se
povežu televizori ili radio uređaji, i počela da uvezuje stvari, brzo i
spretno. Kabl je delovalo kao da mu nema kraja, ali je ona i dalje uporno
umotavala poluge i štapove, i na kraju se našla pred ležaljkom, koja je ličila
na sve samo ne na to. Smestila se u nju, uz svo škripanje i naprezanje. Čuvar
je stajao i gledao je užasnuto, a onda se nasmejao. Zasluga nije stvar očiju ni
srca nego vere da je moguće samo ono što nam dodir kaže da umemo. A dodir je
sve…
Sledećem koji je
došao da dokaže svoju zaslugu odmora vezao je ruke.
Нема коментара:
Постави коментар