Trčanje, Šator
Bio jednom jedan jež koji je voleo da trči. Iako priroda nije baš napravila od ježeve najbrže trkače, on je voleo da se trka sa drugim životinjama i da im dokaže kako može mnogo više nego da samo njuška po zemlji i izbaci bodlje kad mu neko preti. Trke su se održavale u šumi gde je živeo svakog drugog izlaska sunca, i okupili bi se mnogi – miševi, zečevi, lisice, vukovi. Trke su bile organizovane po kategorijama i to: „male životinje“, „opasne životinje“, „bučne životinje“, „životinje koje niko ne voli“ i mnoge druge kategorije. Medved je bio sudija, jer je za sudiju važno da ima autoritet i da se nikog ne plaši, ali da se svi njega plaše. Ptice su nadgledale učesnike da neko ne bi pošao prečicom ili krenuo da lovi drugog trkača. A vilin konjic je bio na cilju i sa svojih stotinu očiju pratio foto-finiš. Jež se uvek do kraja borio u svojoj kategoriji „male životinje od kojih niko ne očekuje previše“ i uspevao da ostvari dobar plasman, ali nikako da pobedi. Nije da nije vežbao. Otišao bi na autoput koji je presecao šumu i tamo bi vežbao da pretrčava dok automobili zuje niz put u punoj brzini. Ili bi radio sklekove i zgibove od ranog jutra na grani dok bi zrikavci zrikali temu iz filma „Roki“. Boksovao je maslačke koji bi se raspali u lahor belih suvih latica i prekrili ga, ali on nije mario za to.
Jednog jutra je trčao, kada je naleteo na grupu kampera smeštenih na maloj čistini usred šume. Veliki šator je stajao pomognut konopcima i šipkama, a okolo njega su ležali pokretni frižideri, ljudi na prostirkama koji su bili pivo iz konzervi i smejali se i pričali jedni s drugima. Jež je pomislio kako mu prave problem jer su postavili šatore nasred njegove omiljene ture za trčanje, ali onda se predomislio. Prišao je ljudima, popričao s njima, shvatio da su prilično zabavni i ostao da pije i druži se s njima. Zaboravio je i na trčanje i vežbanje, a posle nekoliko dana, kada su krenuli kući, poveli su ga sa sobom. Usvojili su ga i dali mu ime Sesil. Obezbedili su mu odlične uslove za vežbanje – točak koji se vrti u krug, kondicionog trenera (hrta koji je bivši trkač) kao i mnoge druge stvari. Posle godinu dana Sesil se vratio u šumu, i nisu ga mogli prepoznati – nosio je majicu sa logoom firme koja mu je bila sponzor, pratile su ga kamere a tu je bila i gomila obožavalaca. Zauzeo je svoje mesto za trku. Medved je rikom oterao većinu prisutnih ljudi, a ostale životinje su skičale i besno odmahivale glavom. To nije ometalo Sesila, i kada je dobio znak da krene, poleteo je brzinom koju niko nije ni mogao da zamisli. I stigao je prvi, mnogo pre drugog takmičara.
Kasnije su životinje šaputale da je koristio nedozvoljena sredstva, da je vilin konjic pogrešio pri proceni i da nije dobro video kraj trke. Da njihova trka nije više njihova jer tu sada ima posmatrača koji se mešaju u sve... trke životinja su ubrzo prestale da se održavaju usled manjla zainteresovanih, a Sesilu je to bilo dovoljno. Vratio se u grad i sa hrtom otvorio školu za životinje trkače. I dalje je tamo, razvio je posao i odlično mu ide. I s tim dobrim osećanjem nek se završi ova priča...
Нема коментара:
Постави коментар