Lepota, So
Bila jednom
jedna žena koja je sve umotavala u so.
Mislila je da ako joj previše života bude slatko i divno, da će onda pod stare
dane samo doživljavati ružne stvari. Zato je svuda stavljala sto – u hranu, u
kosu, u zemlju od biljaka, među knjige, u ormane s odećom. Naravno negde je ta so dobro došla, da izvuče vlagu
ili malo poboljša ukus hrane, ali uopšteno gledano, nanosilo je više štete nego
koristi. Ali ona nije odustajala, solila je sve oko sebe, kupala se u slanoj
vodi, prala slanom vodom pod u kući. Miris soli je bio prisutan svuda, i ljudi
bi govorili da se osećaju kao da žive na moru, kada su kraj nje. I sama je
okačila poneku sasušenu morsku travu ili morsku zvezdu na policu kako bi
pojačala taj utisak, bilo joj je lakše da kaže ljudima da joj nedostaje more,
nego da objašnjava svoju teoriju života. Jednog dana, dok je utrljavala so u
cipele, neko je zvonio na vrata. Otvorila ih je i zatekla gospođu u uniformi
čistačice, s kofom u ruci.
–
Dobar dan, možete li da mi sipate malo vode, moram da očistim zgradu – pitala je
prijatnim glasom.
–
Naravno, naravno – rekla je odsutno, uzela kofu i otišla da napuni. Kada se
vratila, žene nije bilo u hodniku ispred vrata. Osvrnula se oko sebe, ali stan
je bio prazan. Slegla je ramenima i ostavila kofu ispred vrata i zatvorila ih.
Vratila se utrljavanju soli u cipele, kada je neko opet pozvonio. Otvorila je
vrata i zbunjeno pogledala u ženu koja joj je pružala praznu kantu:
–
Izvinite, treba mi još vode, ako nije problem – imala je krupne oči, nežno
lice, i osmeh pun dobrih očekivanja.
–
Sad sam vam napunila i ostavila kofu ispred... – reka je iznervirano.
–
Meni? Ne, to je moja sestra bliznakinja. Ona uzima vodu i meša je s
prljavštinom pa je razmazuje okolo, a ja sam tu da operem – i dalje je delovala
dražesno, prirodna lepota.
–
Razmazuje prljavštinu? – Ponovila je zapanjeno.
– Tako je, neki
ljudi stavljaju limun u čaj, neki med, neki ništa, neki kuvaju svoju vodua neki
je čak ni ne piju. Svi imamo suprotnosti koje ne moramo tražiti iako nam
trebaju – iz prizemlja zgrade se čulo šljapkanje.
Uzela je kantu,
napunila je vodom i vratila je čistačici koja se zahvalila i pošla ka
prizemlju. Gospođa Slanica je razmislila o rečima, a onda otišla do kompjutera
i na slanoj tastaturi počela da traži ljude koji koriste šećer u svemu, iako
joj nisu potrebni...
Нема коментара:
Постави коментар