Lampa, Obala
Moji
drugovi retko kada šetaju. Navikli su na automobile i taksije da ih voze od
kuće do mesta okupljanja i nazad. Ipak, jedne večeri, poveća grupa njih se
našla na obali reke. Jedini most
preko te iste reke je oštetila hrpa đubreta koju je reka nosila i oni su morali
da čekaju da dođe specijalno vozilo i odvede ih na sigurno. Pošto je u pitanju
prometna obala, nije manjkalo kafića i kafana, pa su zaseli i poručili po koju
dok stigne prevoz. Na sredini stola nalazila se najčudnija lampa koju je bilo ko od njih video. Bila je u obliku čoveka koji
na leđima drži mesec, kao Atlas što drži nebo. Ali ovaj mesec je bio napravljen
od vate, i delovao je lagano, kao da bi se mogao pridržavati malim prstom.
Pitali su konobaricu u čemu je stvar sa ovakvom lampom:
–
Tu je da podseti ljude kako je teret jednih samo lagana stvar nekom drugom... –
rekla je dok je spuštala espreso sa malo više hladnog mleka i čašicu s dunjom
pred jednog od njih.
–
I sve lampe su takve...? – pitao je Mališa, koji je uvek voli da piše čekove umesto
da plaća kešom i smatra da vanzemaljci su živeli među nama i izumrli od dosade.
–
Naravno da ne, svaki sto ima svoju lampu i svoju temu... ovaj vaš se zove „teret“...
– i stvarno, noge su bile sačinjene od tegova za vagu, sama ploča stola od
gomile debelih kartona na kojima su pisale depresivne rečenice koje bi svakog
podsetile na to šta sve nosi u duši, daleko od očiju javnosti.
–
Seli smo za najgrđi sto?! – prokomentarisao je glasno, Gegec, poznat kao neko
ko voli da ostavlja cigarete ispušene na pola u pepeljarama da dogore, kao i po
ideji da vreme ne postoji, jer ne postoje ni kazaljke na satovima, sve to je
naš trip.
–
Seli ste za sto koji ste seli... ali ima i gorih – pokazala im je ka sledećem
stolu, koji je bio napravljen od bodljikave žice, a stolice su bile prevrnuta žičana
kolica za kupovinu. – onaj zovemo „obaveza“, ali tamo često sede, ne znam
zašto... – delovala je i sama zbunjeno.
–
A koji vam je najbolji sto? – pitao ju je Jeger, kome je to bilo pravo ime po
poznatom piću, koje je mrzeo iz dna duše, ali je zato leti smrdeo na led.
–
Najbolji sto vam mogu pokazati sutra ako ga rezervišete, jer je zauzet danas.
Pogledali
su se između sebe i rekli u glas:
–
Rezervišite, dolazimo sutra! – I dalje više ništa nisu govorili, ispili su svoje
kafe i pića i sačekali brod koji ih je odvezao preko reke do sigurnog dela, pa
su se vratili kući taksijima. Ali dogovor za sutra je već pao...
SUTRADAN
Kreda, Rastanak
...
i već su predveče bili tamo, sređeni i
spremni da iskuse najbolji sto u ovom čudnom kafeu. Konobarica ih je prepoznala
i pozavala pokretom ruke. Prišli su joj, a ona je svakom od njih a dala parče krede u ruku. Gledali su je zbunjeno:
–
To vam je da se ne izgubite, ostavite svoje znake koje ćete samo vi moći da
prepoznate, a en ostali. – povela ih je do zadnjeg dela kafea, a potom do
kuhinje, i do rupe u podu, u kojoj su se spuštale merdevine.
–
Tuda ulazite u put za vaš sto. Imate krede, evo vam i svetlo – dala im je
džepne baterijske lampe. – Srećno! I na kraju vas čeka zaista velika stvar! –
Sva trojica su mislila da je ovo nekakav vic u kome učestvuju bez znanja ili
skrivena kamera. Ali svi su bili avanturisti u duši i spustili su se niz te
merdevine u mračne tunele ispod kafea i obale, pa i dalje koji su vodili do
mosta i nazad. Nikada mi nisu ispričali šta su doživeli, alis am razumeo da je
svako video nešto drugo. Zato je svakom dala kredu da sam obeleži stazu
povratka. Mališa je mrmljao jednom prilikom da je video lobanju vanzemaljaca na
kome su rupe za oči bile iskrenute na gore, kao da se i sama kost dosađuje.
Naravno, možda je to samo izmislio, da ne mora da kaže da se prepao. Gegec je
pronašao sat koji radi i nema kazaljke niti pokazuje bilo kakvu promenu
vremena, ali ga je izgubio u mraku ili su mu ga ukrali, ta priča se svaki put
menja. A Jeger je prvi put pomirisao led koji je našao u jednom mračnom ćošku tih
tunela i shvatio da miriše drugačije od svega što je ikada mirisao.
Sva
trojica su se složila da je sto koji su našli na kraju tih tunela bio predivan,
da je bio napravljen od materijala koji nisu znali da postoji, da je vreme bilo
idealno i da je piće bilo savršeno rashlađeno. Ja mislim da su oni sve to
izmislili, da nema ni kafea, ni stola, ni konobarice, ni svega što su videli
ili tvrde da su videli u podzemljima. Ali to im ne govorim, jer i ja želim da
verujem da je čovek nije kao Atlas, da nosi teret neba na leđima, niti da je vezan
žicom sa svih strana. Već da put kroz podzemlje života vodi ne samo rastanku, nego
možda i s druge strane duge, na kraj Nedođije ili u srce Fantazije...
Нема коментара:
Постави коментар