Rege, Naočari, Sreća, Soba
moje
srce hoda u ritmu Regea
daje
tempo mojim nogama
bubrezi
mi rade uz zvuke basa
jetra
jaše na vibracijama bubnja
i
taj miris
mora
i trave
sunca
i peska
slobode
koju ne davi usamljenost
ne
trebaju mi ružičaste naočari
ni
bilo kakve naočari
samo
da vidim jasno kao onda
pre
toliko godina
kada
sam sedeo preko puta tebe
i
pušio dok se dim prelivao preko stola
pitala
si me:
–
Šta je sreća?
nisam
znao ni tada
za
mene je to bilo iskupljenje
tragovi
hrišćanskog obrazovanja iza crvene zavese
vera
da se čovek mučiti mora da bi bio srećan
ili
da manjak nesreće znači da nešto nije u redu
s
dušom ili svešću
ćutao
sam i pušio
a
ti si nastavila da pričaš:
–
To je jedna soba, znaš, koja je puna
stvari...
svega
što si poneo do sada u životu
kao
malo skladište uspomena na koje si mahom zaboravio
ali
sve je tu, na jednom mestu,
složeno
po redu koji je tebi važan –
ljubavno,
hronološki, memorijski...
nije
važno.
i
dalje sam ćutao i slušao,
gledajući
sobu u kojoj smo sedeli,
negde
u inostranstvu dok je sunce blistalo.
–
I onda jednog dana,
ta
soba krene da se puni vodom,
prvo
samo barice, a onda krene da raste
da
potapa stvari, da ih uništava
pomera
s mesta i guta zauvek;
tražiš
otvore odakle dolazi ta tečnost
(slatkog
je ukusa, probaš je usput)
ali
ne nalaziš nikakvu rupu,
samo
utisak da dolazi iz svih tih stvari koje ispunjavaju sobu,
od
vrha do plafona.
zastala
je,
uzela
moju cigaretu, povukla dim i ugasila je.
–
Ta voda, to je sreća...
danas
razumem tvoju priču daleko bolje nego onda
i
miris peska i trave i sunca
i
te neprekidne vode kojom putuje zvuk regea
nije
samo muzika sreća
podloga
muzike je sreća po sebi.
Нема коментара:
Постави коментар