Crvenahaljina, Sladoled, Ukras, Muzej
U gradu gde je
živeo moj najbolji drug iz detinjstva (ostao je i najbolji drug kad je
detinjstvo prestalo da bude) postojao je muzej
u kome su se izlagali predmeti iz života poznatih ljudi koji su u nekom trenutku
postali zaboravljeni. Eksponate su činile raznovrsni predmeti, kao što su
štapić od sladoleda koja je prošlogodišnja
dobitnica glavne nagrade u nagradnoj igri lizala i našla dobitnu kombinaciju.
Njenog imena se niko nije sećao, ali je štapić i uzbuđenje koje je izazvao, kao
krupni plan pri snimanju ostao sa nama. Tu je bio i kompakt-disk koji je visio
okačen na retrovizor u kolima koje je vozio poznati vlasnik lanca pekara „Slana
kifla“. Taj ukras je bio u kolima kada je vlasnik ubijen iz
pištolja od strane profesionalnog ubice, mada niko nije imao ideju zašto bi se
pekar našao na meti bilo koga. Tu je bila i jedna lepa haljina, isprana više
puta, iskrzanih ivica. Poznata je pod imenom crvenahaljina, jer je to bila omiljena odeća pozorišne glumice koja
se preudala za nekog bogataša i napustila glumu, ali je toliko volela tu
haljinu da je dizajnirala čitavu liniju garderobe, od kojih je ime svakog komada
odeće počinjalo sa „crvenahaljina-torba“ ili „crvenahaljina-sako“. Naravno,
nije baš uspela da se proslavi kao modna dizajnerka, a ubrzo su je zaboravili i
kao umetnicu, ali je haljina i dalje bila u muzeju.
U
sred muzeja se nalazio deo u kome je svako mogao da ostavi svoju stvar sa
kratkim objašnjenjem o čemu se radi, i tako bude u muzeju oko nedelju dana,
kada bi se predmeti ili vraćali vlasniku ili bacali ako ih vlasnik ne bi želeo
primiti. Otišao sam da obiđem tu vitrinu koja se menjala najčešće i imala
najneverovatnije postavke.
Sada,
vitrina je bila potpuno bez predmeta. U njoj je ležao stariji čovek, obučen u
belo laneno odelo, sa puno pudera na licu, tako da je izgeldao kao pokojnik.
Ali videlo se da diše, i da mu osmeh blista na licu. Pitao sam čuvara o čemu se
radi:
– Nismo imali
mnogo posetioca niti zainteresovanih da ispunimo vitrinu, pa je jedan od
radnika odlučio da sam bude predmet. Ionako ide u penziju uskoro, i svi ćemo ga
zaboraviti – zavrteo je glavom – ovo mu je poslednja prilika da bude deo
istorije muzeja.
Gledao sam u to
nasmejano lice u vitrini i pomislio „da li zaista treba da imam svest da ću
biti zaboravljen da bih nešto uradio sa svojim životom?“. Otišao sam kući i seo
da pravim drugačiji, vredniji život za sebe i meni bitne ljude, dok me se još
neko seća...
Нема коментара:
Постави коментар