Divota, Tramvaj
Bio jednom jedan
tramvaj koji je voleo da se kreće
isključivo danju. Svako jutra bi se iskotrljao dostojanstveno iz svoje kućice
sa drugim vozilima gradskog prevoza. Čist, namirisan i svetao, sa najnovijom
reklamom na svojim bokovima, pošao bi da obavlja svoj posao. Obično je bio
ofarban u kakvu neutralno boju – zelenu ili žutu – i hodao dobro poznatim
šinama, što je prijalo njegovom karakteru. Voleo je da daje kratka zvučna
upozorenja u obliku zvona neopreznim pešacima, automobilima koji previše žure i
drugima koji se ne drže svojih traka. Imao je brata koji je bio vrlo
netradicionalan – crveno ofarban minivan koji je putovao isključivo noću i
često mu slao izveštaje u rano jutro, kada se spremao za počinak. Tramavaj je
pažljivo čitao to što mu je brat pisao, klimajući glavom i govoreći „mhm“ kao
da mu je brat ispred njega i priča mu to što on čita. Onda bi seo, i napisao
svoje pismo, u kome bi mu predstavio kako očekuje da će provesti dan koji mu
predstoji. Pismo je delovalo isto uvek, jer je očekivao da će putovati unapred
poznati broj stanica između svoje rute (387 puta ukupno) te da će pauze biti
dovoljne da se odmori vozač, a on osmotri kvalitet šina i kako je čišćen (10-15
minuta u zavisnosti od godišnjeg doba). Pismo bi se samo menjalo u zavisnosti
od vremena – „sutra očekujem kišu kao i danas“, „sneg me sutra neće iznenaditi“
i slično. Zato je za tramvaj bilo silno iznenađenje kada se pojavilo Sunce
jednog dana i zahtevalo da mu objasni zašto ga minibus ignoriše:
– Nisam siguran
da Vas razumem... – persirao je glavnoj zvezdi našeg planetarnog sistema –
Kažete da vas moj brat ignoriše? On prosto voli da vozi noću i to je to...
– Ne može da me
stalno izbegava, da nikad ne saznam na vreme šta mu se desilo! – plamtelo je
Sunce od besa.
– Ako ćemo
iskreno, ja mu pišem pisma svaki dan ujutru i nikad niste kod mene došli da se
žalite... – rekao je travaj zvučeći razočarano, ali i dalje s dostojanstvom u
glasu.
– Vaša pisma su
ista, iste trase, isto se dešava, samo se godišnje doba menja pa počne ili se
završi drugačije, pauze iste, ista očekivanja... – i Sunce je tu ućutalo i
zagledalo se u svoje vatrene nožice (sve zvezde imaju noge, samo ih kriju jer
su tanušne i deluju jako krhko).
– Podseća li Vas
to na... Vas? – pitao je tramvaj, dok je treptao glumeći zbunjenost (tramvaju
trepću tako što njihov Jedini Brisač brzo ide levo-desno).
– Zapravo... da.
I to je tužno. Ja mogu samo da mu zavidim jer može da vidi noć i kako mesec i
druge zvezde izgledaju... – vatrena suza se pojavila na ivici oka. Tramvaj mu
je pružio svoju maramicu koju je nosio u reveru, odmah ispod fara. Sunce ju je
prihvatilo, obrisalo suze i vratilo crnu kao noć.
– Pa, ja mu ne
zavidim. Divota mi je da čitam
njegove avanture, i da znam da je dobro – rekao je tramvaj. Sunce je to čulo,
zahvalilo se tramvaju i vratilo na nebo. Te večeri, pred spavanje je napisalo
svoje prvo pismo Mesecu. Da, vidi se često, ali zato u onim danima, kada
nastane pomračenje, e tada se uznemiri i moli Mesec da mu se obavezno javi
pismom da je sve u redu i da Zemlja nije gruba prema njemu. Inače će doći da
joj objasni koju stvar, ili dve...
Нема коментара:
Постави коментар