San, Navučenost
Bio jednom jedan
san koji je bio navučen na realnost i budno stanje. Nije hteo da ide i da bude samo
san i da ostane tokom noći na svom mestu, da čuva spavanje ljudima od
neprijatnog buđenja ili da im omogući da dožive stvari koje budno stanje nije
dozvoljavalo. Ali to budno stanje je njemu toliko značilo da je ljude
maltretirao svojim ostajanjem do kasno u noć i time što su im nije dao da
spavaju. Čekao je zore i početak dana, dok su ljudi u zombiranim stanjima uma
išli na posao ili u školu. Jednog dana je njegova zla sestra zvana Noćna mora
(koja nije bila zapravo zla, nego više nekako neshvaćena) odlučila da ga nauči
pameti. Postavila je zamke za snove svuda, one lepe okrugle indijanske ukrase sa
mrežama u sredini, i kada se san upecao, vezala ga je čvrsto i povela sa sobom,
daleko od zemlje iza nebesa i sve do hladnog kosmosa. Tu ga je odvezala i rekla
mu:
– Ovde se tvoja
moć završava. Ja vladam ovih prostranstvima i u njima je moja reč prva i
poslednja...
– I, šta onda,
šta želiš od mene? – Pitao ju je pospano, jer i njemu treba sna i odmora, kao i
drugim konceptima i idejama.
–
Da razumeš da to budno stanje koje toliko voliš je samo još jedna iluzija, još
jedna ideja kao što smo i mi, ime bez značenja van ovde i sada...
–
Ne postojimo? To znam, ja sam san, ja nemam čak ni granicu...
–
Oh postojimo mi i te kako – rekla je i ubola ga crnim noktom. Jaknuo je i
povukao ruku i posmatrao kako mu se šarena krv skuplja na tački uboda.
– Postojimo, i
baš zato moramo da budemo oprezni sa iluzijom koju ispunjavamo, jer zamisli
kada bi ljudi, koji putuju preko pustinje postojanja, došli do zamka koga vide
u daljini kao fatamorganu i otkrili da je stvaran? Da tu žive svi njima dragi
ljudi, mesto je prijatno i leti i zimi za boravak, a hrana je uvek sveža? Niko ne
bi napustio to mesto.
Ćutao je i
gledao u oblake kosmičke prašine i galaksije koje su se lenjo kretale po
beskraju.
– Tvoja
vladavina je tamo gde su ljudi i sva druga bića koja sanjaju, i tvoj posao
jeste da zadržiš sebe na ivici između dve iluzije - sna i budnosti.
– Život i smrt? Početak
i kraj? Ljubav i mržnja? – gledao ju je upitno, iako mu je bilo jasno šta bi
mogao da bude odgovor.
– Uvek na
granici između dve stvari koje su zapravo jedno. – zagrlila ga je i poljubila,
i potom gurnula u pravcu Zemlje. Raširio je ruke i pustio da ga solarni vetrovi
nose, dok je svoje postojanje počeo da vidi na novi način - graničara u
svetovima bez granica...
Нема коментара:
Постави коментар