Jutro, Čekanje
U jednom dalekom
kraljevstvu živela je princeza koja je smatrala da jutra treba ukinuti. Imalo
je to veze sa spavanjem i sa izležavanjem u krevetu, te preskakanjem doručka
koji je smatrala teškim obrokom ujutru, pa makar to bila i salata. Zato je
tražila od svog oca, kralja, da ukine jutro dekretom i da dan počinje u podne,
kako bi svi mogli da uživaju u spavanju i odmaranju.
Kralj, slab na
svoju mezimicu je to i uradio, i jednog dana – dobošari na svim trgovima u
kraljevstvu su ukinuli jutro. Mnoge je obradovalo to, ali ne sve. Na primer,
petlovi su bili užasnuti – za njih je to
značilo da treba da čekaju do podneva pre nego što bi počeli da
kukuriču, a to je za njih bilo užasno stresno. Nisu navikli da čekaju za
kukanje i vrištanje, pa su počeli da nervozno kljucaju sve živo po farmama,
počev od kokošaka do pasa, krava i ovaca. Porast međuživotinjskog nasilja je
doveo do nervoznih krava koje nisu bile mužene jer jutra više nema, pa su
mukale mešavinom tuge i besa na sve po dvorištu farme. Ostale životinje su
kukale na manjak hrane i vode, koje su dobijale ujutru, ili to što ne mogu na
ispašu dok se ne čuje odzvanjanje sata u podne. Tuče i sukobi na farmama su
postale svakodnevnica, a period koji je nekad bio poznat kao „jutro“ su seljaci
nazvali „agonija“. Tako je bilo sve dok jedan seljak se nije zaputio pravo u
dvorac kod kralja da mu iznese problem. Kralj ga je saslušao i potom pozvao
svoju ćerku. Stigla je tek probuđena i nervozna, a on ju je pitao:
– Pogledaj kakav
sam haos napravila s ovim ukidanjem jutra, a na tvoju ideju... haos vlada na
selu, a ne smem ni da posmislim kako je u gradovima – ljutito je gledao svoju
ćerku, krmeljivu i raščupanu kako zeva.
–
U gradu je savršeno – govorila je s ponosom u glasu, kao da je ona za to
zaslužna. – Svi se zabavljaju do kasno u noć, jer znaju da jutra nema. Niko se
ne plaši kraja zabave, nestanka veselja il pretvaranja u mučenje druženja, jer
jutra ne postoji. Nema snova koji nestaju sa pravim zracima sunca, nema kočija
koje postaju bundeve i nema ljudi koji postaju kamenje sa zorom, jer jutro više
ne stanuje ovde...
Kralj je ćutao,
razmišljajući o tome što je rekla. Onda se okrenuo seljaku i rekao mu:
– Vrati se svom
domu. Od sutra ponovo imate jutro, kao što je bilo i do sad i kao što će uvek
biti – seljak se poklonio do podao od zahvalnosti i krenuo da se udaljava.
Kralj ga je zaustavio pokretom ruke.
– Nećeš ići sam.
Moja ćerka će ići s tobom – pokretom druge ruke sprečio ju je da se pobuni. –
Ona veruje da manjak straha čini ljude boljim i autentičnim. Ja mislim da ih
manjak straha sprečava da veruju u nešto drugo osim u sebe. Neka tu lekciju
nauči na tvojoj farmi.
I tako je ćerka
završila na farmi, ustajući i radeći od rane zore, pazeći da joj se petlovi ne
osvete ili krave ne ritnu, jer im je seljak svima rekao ko je kriv za ukidanje
jutra. Morala je da istrpi povremeno kljucanje kokošaka, ili ugriz ovaca i
koza. Krave bi joj gurale balegu na put, a psi prevrtali svoje činije s vodom i
terale je da ih ponovo puni. Bila je to važna lekcija za nju, jer kad se
vratila na dvor, počela je ustaje ranije i veruje u rad svojih ruku. Ali je i
proterala onog seljaka koji se žalio, sa sve njegovim životinjama, jer ne pamte
samo životinje dugo i planiraju osvetu, i ljudi su isti takvi, pogotovo oni
puni straha...
Нема коментара:
Постави коментар