Kolač, Ćebe
Moja drugarica mi
je ispričala kako je jednom prilikom napravila kolač za svoj rođendan, dodajući da je to bilo „pre nego što smo se
upoznali“. Bio je to običan kolač - malo keksa, malo šlaga, malo topljene
čokolade - i nije se nadala nikakvoj posebnoj reakciji. Zato se zbunila kada su
gosti počeli da ga jedu i da govore kako je kolač „remek delo u svojoj kategoriji“
ili da mu je „ukus neuporediv s bilo čime što postoji“. Rekla mi je tada da je
mislila da je hvale jer joj je rođendan i hoće da joj učine dodatni plezir.
Ipak, kada je ostala sama, probala ga je i zaključila da je zaista sjajan.
Stavila je ostatak kolača u frižider i otišla na spavanje.
Kada je u toku
noći ušla u kuhinju da popije čašu vode, zatekla je kolač kako sedi na kuhinjskom
stolu, umotan u ćebe i pije topli
čaj. Zapanjena, umesto da krene da vrišti ili da čisti stolnjak od čokoladnih
fleka, ona je rekla:
– Jel ti mnogo
hladno u frižideru?
Kolač se savio
nekoliko puta, praveći pokret kao da klima glavom.
– Ako se mnogo
ugreješ, pokvarićeš se… – pripretila mu je prstom. A kolač je napravio pokret
koji bi se najbolje mogao protumačiti kao sleganje ramenima.
– U redu, onda
izađi na terasu, tamo je hladnije nego ovde, a opet nije kao u frižderu – priznala
mi je kasnije da joj se mnogo spavalo i da nije mogla da se ubeđuje s kolačem
niti da ga tera u frižider. Vratila se na spavanje zaboravivši da popije vodu.
Ujutru je ustala
žedna i pošla u kuhinju. Kolač više nije bio tamo, sve što je videla bio je
konopac od ćebeta i stolnjaka koji je bio zakačen za otvoreni prozor na terasi.
Najbolji kolač na planeti Zemlji, ili ono što je od njega ostalo, je pobegao i
dalje luta svetom, tražeći gde se može ugrejati a ne pokvariti. I ja se pitam
isto to danas, i za moju drugaricu i za sebe – kako se izložiti izazovu a ne
postati izazov za sebe…
Нема коментара:
Постави коментар