Ruža, Sunce
Bila jednom jedna
kap kiše koja se umorila od toga da kruži u prirodi kao i sva ostala voda na
ovom svetu. Umaralo joj je da pada s neba, tresne negde na zemlju, upadne u
procep u zemlji i spoji se sa vodom koja teče ispod – bilo da je podzemna reka,
kanalizacija ili nešto treće – i uplovi u veliku vodenu površinu. Dosađivalo joj
je da se mingluje i netvorkuje sa ostalim kapljicama, pogotovo na velikim
žurkama koje su bile neizbežne u morima i okeanima. Odlučila je da živi svoj
život samostalno, i zato je prvom prilikom sletela na laticu ruže koja se nalazila u jednoj bašti.
Rekla je ruži:
– Ja bih volela da
malo manje kružim od neba do zemlje, pa ako nije problem, pusti me malo da
ostanem ovde i da ne idem nigde.
Ruža je slegla
ramenima i rekla:
– Ja lično nemam
problem, samo nemoj da se izlažeš suncu
i uveče se dobro umotaj u moje latice, i biće sve kako treba.
Kapljica se
zahvalila i osvežila svojim vlažnim dlanovima ružu. Sutradan, ruža je delovala
tako sveže da su je odmah ubrali i stavili u cveće za venčanje. Tako je u kosi
mlade koja je ružu stavila kao ukras. Kapljica se spustila u njenu kosu i
pomislila: „Ovo je možda pravo mesto gde mogu da ostanem neko vreme, gde mogu
da budem deo početka zauvek“. I ostala je tamo, i dan-danas kosa te žene izgleda
uvek sveže, a oči joj blistaju radoznalim sjajem prema svetu i svemu što kruži
u njemu…
Нема коментара:
Постави коментар