Veliko, Reči
Bilo je jedno veče
kada je sve što mi je bilo blizu bile reči.
Bile su možda besmislene onako na gomili, a ja sam nešto hteo da uradim tek da
bih video šta će da se desi, pa sam odlučio da radim ono što se s rečima inače ne
radi. Probao sam da ih skuvam umesto testa i da napravim večeru – nije išlo,
reči su se raspale na gomilu slova s kojima nisam imao šta da radim, a slova su
bila krta i imala ukus cementa. Počeo sam od njih da pravim kulu kao od karata –
nije uspelo, glagoli nisu hteli da se spoje lepo sa pridevima, a imenice su
bežale od predloga, pa se cela strukutra odmah raspadala. Pokušao sam da ih
posadim u zemlju kako bi za koju godinu izrasla knjiga ili zbirka pesama, ali
nije ni to uspelo. Reči su se gušile pod zemljom, bacale đubrivo na sve strane
i od vode dobijale napade kašlja.
Na kraju sam
odustao i spustio reči da borave na papiru. Odmarale su, sušeći se od vode iz
lonca ili čisteći se od zemlje. Ništa veliko
se nije desilo to veče, tako da sam dočekao zoru okružen rečima koje su mahom
dremale i spavale i cvrkutom ptiva koje su pozdravljale dan. Rešen da ipak
nešto uradim, otvorio sam prozor i papir sa rečima prineo novom danu. Dunuo sam
i reči su se razletele po vazduhu, kao konfete. Nisu pale na zemlju već su
nastavile svoj ples po vazduhu i odletele dalje, možda na mesto gde ih neće
kuvati ili daviti u zemlji… ako takvo mesto uopšte postoji.
Нема коментара:
Постави коментар