Injekcija, Makedonija
U mom kraju je
živeo stari doktor, penzioner, koji je tvrdio da je injekcija zapravo instrument za masovno uništenje. Prvo sam mislio
da je protiv vakcina i da voli teorije zavere, ali sam posle saznao da čovek
jednostavno ne voli bilo kakvo ubacivanje tečnosti putem plastike i metala.
Govorio je da sve treba gutati ili mazati po koži ili držati ispod jezika, ali
da nikako ne treba dozvoljavati da vas neko ubada jer „metal možda i postoji u
nama, ali plastika je đavolji izum“. Pio je i jeo sve samo iz staklene ambalaže
– vino iz Makedonije i domaći jogurt
i kajmak i ajvar u teglama, samo da nema PET znaka nigde u blizini. Metal je
tolerisao kao nešto što mora da se preživi - nosio je ogrlicu oko vrata, poklon
od unuka - ali je plastiku proterivao iz svoje kuće i okoline kako je znao i
umeo.
Jednog dana mu je pozlilo
i osetio je snažan bol u grudima. Prevezli su ga u bolnicu i kolege su mu posle
pregleda rekle da moraju da mu ugrade baj-pas ili će umreti. Odgovorio je da
mora da razmisli o tome i otišao je na deponiju. Svuda oko njega su bile
poređane plastične flaše, plastični baloni, plastične igračke, plastični
rajfovi za kosu – plastika je dominirala svuda, s ponekom metalnom konzervom
ili poklopcem. Stajao je među svim tim đubretom i ništa se nije čulo – ni zvuk ptica, ni pokret pacova, ni šum vetra. I
pored tolike moći plastike – da odseče jedan deo sveta od života – nije bio
ubeđen da mu može spasiti život. Sve što je video oko sebe bilo je gomile
pušaka, bombi, eksploziva koji nisi bili namenjeni ljudima, nego onome što je
ljude okruživalo – prirodu, životinje, biljke. On, koji je proveo život lečeći
i spasavajući ljude, nije imao nameru da sada promeni stranu. Vratio se u
bolnicu, odbio preporučenu operaciju, i potom se zaputio kući, rešen da u
vremenu koje mu je ostalo napravi špric od prirodnih materijala. „Možda svom
najvećem neprijatelju mogu da podarim novi život“, mislio je u sebi, „kada već
ne mogu da mu pružim priliku da mene spasi“. Srce mu se oporavilo, vođeno novim
ciljem, ali to je već neka druga priča…
Нема коментара:
Постави коментар