Bolest, Red
U bolnici u kojoj
sam sticajem okolnosti boravio radio je čuvar koji je tvrdio da je najbitnije o
bolesti govoriti kao o finoj baki
koja je došla u posetu i koja će uskoro otići, kada njoj to odgovara.
Objašnjavao je bolesnicima koji bi bili primljeni da je važno da bolesti-bakici posvete
dovoljno pažnje, da je ponude čajem i da budu ljubazni, jer iako sve bake možda
spolja izgledaju slično, svaka ima neku svoju istoriju koju nosi, pa tako i
bolest. Svaka ima priču koju je važno ispričati. Jedna bakica je počela sporo,
povremeno se pojavljivala, mučila svog nosioca neprekidnim pitanjima i kešala
mu se o vrat, da bi se otkrilo da je bakica tu kao reakcija na loše podnošenje
stresa. Druga fina stara dama je sve vreme malim makazama šišala kosu jednom
snažnom čoveku, terajući ga da se non-stop znoji i oseća loše. Mnogo puta su
fine bakice neku lepu devojku bacile na kolena ili u krevet, sve vreme se igrajući
s dlanovima i praveći figure leptora oko bolesnice. Čuvar ih je jedini video –
mnogi su mislili da je potpuno lud – ali on bi išao, donosio im cveće, nudio čajevima
i pitao da li mogu malo da smanje svoj pritisak na ljude koje bi davili.
Kada
sam odlazio, čuvar mi je ispričao da moja bakica, izgledala kao starija verzija
„Helge iz Bavarske“, rumenih obraza, plave kose i belog tena. Uvek je bila vrlo
uredna i savršeno negovana, kao da održava red
ne samo u sebi nego i oko sebe. Ništa joj niste mogli prigovoriti. Zaključio je
da je moja bolest očigledno zna svoje vreme i mesto, i stoga je nije previše
nutkao čajem ni kolačićima, nego je pustio da boravi kraj mog uzglavlja i tiho
mi nešto šapuće, držeći uvek jednu ruku na mojoj glavi. Mislio sam da pravi tu
paralelu jer sam imao tešku upalu mozga, ali to nije bio slučaj. Rekao mi je da
samo jednog dana – istog dana kada mi se stanje značajno popravilo – sklonila ruku
s mog čela ali je i dalje ostala kraj kreveta. Tek kada sam počeo da ustajem i
da se krećem, ona je jedne večeri otišla bez pozdrava. Kaže da je mogao čak i
da vidi suzu u njenim očima. Uzdahnuo je i rekao mi:
-
Verovatno i bolesti imaju svoje tuge, kao što imaju i radosti. To što ih ne
delimo, ne znači da ih trebamo omaložavati. One su deo naših života, pružimo im
makar to da znamo da su tu, kraj nas… - zahvalio sam mu se i napustio bolnicu. Sledeći
put kad sam se razboleo, skuvao sam dve šolje čaja, i jednu stavio na stočić
kraj sebe. Da zna da je osećam, čak i ako je ne vidim…
Нема коментара:
Постави коментар