Sluh, Zmaj
U dalekoj zemlji
živeo je zmaj koji je voleo da sluša
sve oko sebe. Vodio je detaljne dnevnike od tome šta bi sve čuo – lepet krila
leptira koji se budi i proteže na suncu, svađu hrčaka ispod zemlje oko toga
čiji je red da se počisti rupa, opsesivno prebrojavanje lešnika od strane
veverice. Čuo je i ljude - kmetove koje oštre kose i vile, spremni da pođu u
napad na zemlju crnicu - prevrnu je i izvrnu; ili strukove biljaka - da ih
saseku kao neprijatelja pobune koja ih svakako čeka. Vitezove koji vežbaju
udarce mačeva na lutkama, zamišljajući da su na njihovom mestu seljaci.
Treperenje plamena sveće u porti crkve, dok sveštenik broji priloge i duri se
na škrtost bogatih i siromašnih podjednako, iako su svi jednaki pred Bogovima.
Ti dnevnici su činili glavni deo njegove jazbine, i vodio je obimne
korenspodencije s drugim zmajevima, mada je većina pre bila zainteresovana za
zlato i održavanje vatre u zimskim uslovima nego za traktate o tonovima i
polutonovima.
Jednog jutra kraj
njegove jazbine se zatekao violinista koji je svirao po sluhu. Zmaj je uživao
slušajući njegovo virtuozno igranje po instrumentu. Kada je završio, zmaj je
zapljeskao i dobacio mu nekoliko svojih zlatnika. Violinista se poklonio i
pošao svojim putem. Sledeće nedelje se vratio sa nekoliko prijatelja –
muzičara. Odsvirali su lep koncert, zmaj je uživao, nagradio ih aplauzom i
dobacio im zlatnike. Sledeće nedelje je došlo još više muzičara, i tako se
stvar ponavljala iz nedelje u nedelju, dok čitava filharmonija nije stigla pred
pećinu i odlučila da održi nezaboravni koncert. Žice su drhtale dok su se
tonovi razlivali, duvači su se upinjali da izvuku sve što mogu iz svojih
limenih instrumenata, bubnjar je skinuo kravatu i udarao snagom i ritmom
praistorijskog čoveka. Dirigent je mahao kao da slika po vazduhu remek delo
koje niko ne vidi ali svi ga čuju. I Zmaj je osetio kako je konačno vreme da
prestane da živi u pećini. Kada se koncert završio, tapšao je dok ga šape nisu
zabolele i da je filharomniji dobar deo svog zlata. Ostatak je potrošio da na
tom mestu napravi zgradu Opere, kako bi mogao da uživa u muzici i beleži pomno opis
svakog zvuka koji umetnici stvore. Jer zlato ostaje, zgrade su postojane, tekst
traje dugo, samo zvuk prolazi i ostaje neuhvatljiv…
Нема коментара:
Постави коментар