уторак, 13. октобар 2015.

13.10.2015.

Sluh, Zmaj

U dalekoj zemlji živeo je zmaj koji je voleo da sluša sve oko sebe. Vodio je detaljne dnevnike od tome šta bi sve čuo – lepet krila leptira koji se budi i proteže na suncu, svađu hrčaka ispod zemlje oko toga čiji je red da se počisti rupa, opsesivno prebrojavanje lešnika od strane veverice. Čuo je i ljude kmetove koje oštre kose i vile, spremni da pođu u napad na zemlju crnicu - prevrnu je i izvrnu; ili strukove biljaka - da ih saseku kao neprijatelja pobune koja ih svakako čeka. Vitezove koji vežbaju udarce mačeva na lutkama, zamišljajući da su na njihovom mestu seljaci. Treperenje plamena sveće u porti crkve, dok sveštenik broji priloge i duri se na škrtost bogatih i siromašnih podjednako, iako su svi jednaki pred Bogovima. Ti dnevnici su činili glavni deo njegove jazbine, i vodio je obimne korenspodencije s drugim zmajevima, mada je većina pre bila zainteresovana za zlato i održavanje vatre u zimskim uslovima nego za traktate o tonovima i polutonovima.
Jednog jutra kraj njegove jazbine se zatekao violinista koji je svirao po sluhu. Zmaj je uživao slušajući njegovo virtuozno igranje po instrumentu. Kada je završio, zmaj je zapljeskao i dobacio mu nekoliko svojih zlatnika. Violinista se poklonio i pošao svojim putem. Sledeće nedelje se vratio sa nekoliko prijatelja – muzičara. Odsvirali su lep koncert, zmaj je uživao, nagradio ih aplauzom i dobacio im zlatnike. Sledeće nedelje je došlo još više muzičara, i tako se stvar ponavljala iz nedelje u nedelju, dok čitava filharmonija nije stigla pred pećinu i odlučila da održi nezaboravni koncert. Žice su drhtale dok su se tonovi razlivali, duvači su se upinjali da izvuku sve što mogu iz svojih limenih instrumenata, bubnjar je skinuo kravatu i udarao snagom i ritmom praistorijskog čoveka. Dirigent je mahao kao da slika po vazduhu remek delo koje niko ne vidi ali svi ga čuju. I Zmaj je osetio kako je konačno vreme da prestane da živi u pećini. Kada se koncert završio, tapšao je dok ga šape nisu zabolele i da je filharomniji dobar deo svog zlata. Ostatak je potrošio da na tom mestu napravi zgradu Opere, kako bi mogao da uživa u muzici i beleži pomno opis svakog zvuka koji umetnici stvore. Jer zlato ostaje, zgrade su postojane, tekst traje dugo, samo zvuk prolazi i ostaje neuhvatljiv…


Нема коментара:

Постави коментар