Sahrana, Piter, Hleb, Pogled
Jednom prilikom mi
je pekar u mojoj lokalnoj pekari pričao da je dobio porudžbinu da napravi „hleb za anđele“. Kad je pitao onog koji
je poručivao – niskog čoveka s gustom bradom u šarenom šorcu i majici bez
rukava – kakvog je ukusa taj hleb, on mu je odgovorio da ne zna ni sam ali da
zna nekoga ko zna. Mahnuo je rukom i u pekaru je ušao star čovek izgubljenog
pogleda, koji je nervozno grickao nokte i mirisao okolinu, kao da traži neki
poseban miris. Čovek u šarenom šorcu ga je predstavio, rekao je da se zove Piter i da je u pitanju „Anđeo koji se
izgubio“. Moj pekar ga je pitao da nije slučajno „pali anđeo“ pokušavajući da
se našali, ali ga je čovek u šarenom šorcu pogledao
mrko i rekao da se sa takvim stvarima ne treba šaliti. Rekao mu je da će Piter
mirisati svaki hleb koji in napravi i kada se bude osmehnuo, znaće da li je to
ono što traži. I tako je Pali Anđeo Piter mirisao hlebove koje je pekar pravio,
a ovaj ih je svaki put pravio malo drugačijim… te bi dodao više testa, ili
stavio malo korijandera, ili sušene koprive, ili mušaktnog oraščića… ili bilo
čega što bi mu palo pod ruku. Dani su prolazili, Pitern nije napuštao pekaru –
u njoj bi spavao, tako da mu je pekar napravio blizu peći mali krevet, da mu
bude toplije. Čovek u šarenom šorcu se nije pojavljivao.
Jednog jutra,
Pekar je odlučio da proba nešto drugačije. Pošto mu je Piter bio predstavljen
kao Anđeo, rešio je da ga nahrani hranom koja mu dolikuje. Smatrao je da anđeli
– pali ili ostali na nebesima – vole istu hranu. Zamesio je hleb koristeći
svetu vodu i dodao mandragoru, zapalio sveću nad njim i okrenuo je naopačke, te
dao Piteru da ga omiriše. On se oduševio i s radošću ga pojeo. Tražio je još,
ali pre toga je otrčao ispred pekare i počeo da pokazuje na nebesa i da udara
nogom o zemlju, kao da objašnjava nešto nekome. Ubrzo se pekara ispunila
ljudima sličnim Piteru, obučenim kao za sahranu ili da su pošli na plažu, koji su svi molili za hleb. Zamirisalo je tamjan i
sumpor, neki čudan mir je prožeo ostale zaposlene, dok su bube bežale iz pekare
glavom bez obzira. Pekar mi nikad nije ispričao kako se taj dan završio, ali
kaže da i dalje mu dolaze ljudi koji njuškaju vazduh na poseban način, i tada
gleda da ih nahrani posebnim hlebom. Poklon od ljudi za nebeska bića, davanje
namesto žrtve, pričest u obrnutom smeru – bez vina, s par kapi vode i krvi…
Нема коментара:
Постави коментар