Zevanje,
Parfem
Bila jednom jedna
žena kojoj je zevanje bilo način da pokaže
koliko joj je osoba ili situacija važna. Zevala bi u prisustvu članova porodice
i to u sred porodičnog ručka, te bi uskoro svi počeli da otvaraju usta, tvrdeći
da im se spava i da bi mogli da naprave pauzu u jelu. Zevala bi i na izlascima,
pa bi tako zainteresovani muškarci uskoro ili pomislili da su joj dosadni ili
bi i oni počeli da je imitiraju, da se protežu i naručuju mnogo kafe.
Prijatelji su već to znali i većina je nosila čepiće za uši i maske za
spavanje, kako je ne bi čuli i videli kada počne da zeva. Naravno, tako je bilo
teško komunicirati, ali prijatelji vas vole i kad nema posebnog razloga da vas
mrze. Na poslu, kada vi se zagrejala za nešto, počela bi da zeva i da trepće i
povremeno da briše suze, a njen šef je vrteo glavom, i uključivao hlađenje kako
bi održao čitavu firmu budnom. Raznima je to bilo čudno, neki su pisali žalbe i
pritužbe opštini ili institutu za tropske bolesti, čak je i jedna ekipa izašla
na teren i uzela uzroke, ali nisu mogli ništa da urade. Jednostavno, ona je
bila takva i rešenja nije bilo…
Jednog jutra,
došla je na posao i svi su osetili da je nešto drugačije, da postoji miris u
vazduhu koji nije bio prisutan ranije. Podsećao ih je na prvo buđenje ujutru,
na dane kada bi kao deca se valjali u krevetu pre nego napuste toplu postelju,
na ustajanje nedeljom ujutru dok sunce poziva u šetnju a posao je još uvek
daleko. Na prvi miris kafe koju je spravila voljena osoba, na prvi poljubac
deteta kada uskoči u krevet, na kraj lepog sna u kome su stvari onakve kakve bi
uvek trebale biti. Čitava firma se okretala i gledala odakle dolazi taj
predivan miris, i otkrili da je ona – žena koja zeva – izvor. Podigla je glavu
sa posla koji je obavljala i rekla:
– Stavila sam novi
parfem, prirodan… kažu da vas dovodi
u kontakt s onim što najviše želite… sviđa vam se?
Niko joj nije
odgovorio.
Svi kao da su se
nalazili u čuvenom zastrašujućem snu u kome se čovek iznova i iznova budi, i
nikako da se probudi, samo što to ovog puta nije bio košmar. Sada je to bio
novi početak - mnogo početaka… malih, velikih, starih, novih, prepletenih,
samostalnih - i svaki je mirisao na sveže pecivo, ceđene pomorandže, paste za
zube i dodir koji kao da šapuće „samoća je samo privremeni stanar, sreća boravi
stalno, ali se ne hvali…“
Нема коментара:
Постави коментар