Palačinke, Panika
Jednom sam sanjao
da učestvujem na takmičenju u pravljenju palačinki.
Nisam znao ništa o tome – ni da ih bacim u vazduh, ni da ih prevrnem uz pomoć
špatule - ali u snu me to nije mučilo. Više me je u paniku guralo to to što nemam pri ruci ni jaja ni brašno ni kiselu
vodu. Umesto toga, data mi je kesa zemlje za biljke, pakovanje žvakaćih guma,
sok od šljiva i teniski reket umesto tiganja. Odlučio sam da se okušam u
pravljenju – počeo sam da mesim zemlju i da u nju ulivam sok od šljiva, svo
vreme žvačući žvake. Ostali takmičari su pravili palačinke od pokvarenih
televizora, od starih tepiha, od vate i gaze, od novina i starih tapeta… i svi
su mešali svoje smese uporno i tiho. Ja sam na kraju dodao sažvakane žvake u smesu,
dobro promešao i stavio na reket da počnem da pržim i bacam u vis. I kada sam
napravio pokret rukom kao pravi teniser da bacim moju novu palačinku u vazduh –
probudio sam se. Nikad nisam saznao koje mesto sam zauzeo i da li sam možda i
pobedio, ako je ta palačinka pala nazad na reket i nije se raspala. Na javi mi
niko ne bi ni probao palačinku od zemlje, soka od šljive i žvaka, i reket mi
služi samo za tenis i teranje osa. I svako veče idem u san nadajući se da ću
saznati, makar iz TV ili radio prenosa, kako se završilo takmičenje… i da li se
uopšte završilo ili me još čekaju, poslednjeg u trci, da dovršim svoje
kulinarsko remek-delo.
Нема коментара:
Постави коментар