Lanac, dodir
Lanac je objekat koji je najpogrešnije shvaćen
od svih živih bića na ovom svetu. Životinje ga vide kao sredstvo koje
porobljava, koje ih drži na odstojanjima koje bi one najradije pretrčale i tera
ih da hodaju ritmom koji im ne prija. Ljudi ga vide kao podsetnik kako je lako
izgubiti slobodu i biti vezan, ali i kako je lako zatvoriti određeni prostor i
odseći ga od ostatka sveta. Lanci se i dele po kategorijama, iako ljudima
deluju manje-više isto. Lanci za bicikl su moderni, i često ih tretiraju kao
hipstere među lancima, često im se podsmevaju da su „kežual“ i prolaznim. Oni veći,
služe za vezivanje vrata ili kapija, se smatraju sredovečnim lancima sa sigurnim
poslovima, često u bliskoj vezi s katancima. Katanci se često povezuju s
lancima, ali vole da istaknu kako su oni „osnova svega“, bez kojih bi se lanci
samo „vukli po zemlji“. Lanci ne reaguju na takvu prozivku. Smatraju da je
njihov zagrljaj kapije i onemogućavanje da se ista otvori svedočanstvo ko je
osnova sama po sebi. Katanci se menjaju, brave propadaju, ali lanac ostaje i
traje…
Lanci se ljute jer
ih ljudi mešaju sa lancima koje nose u svojim glavima i srcima. Predstavljaju ih
na srcima umotana u metalne karike, kao ljude zavezanim za posao, mesto, ljude.
Kao da su oni krivi za to što su ljudi vezani i ne mogu da odu tamo gde mislie
da treba da budu. A mnogo su više ljuti zbog drugog razloga, važnog najviše
lancima. Ti imaginarni nizovi karika, koji ponekad deluju tvrđi od čelika, lome
se za razliku od pravih pri najobičnijem dodiru
– ruke koja nudi prijateljstvo, usana na vratu koja bude strast, milovanja sunca ujutru kada se budimo iz sna i pružamo
ruke ka novom danu…
Нема коментара:
Постави коментар