Slova, Samoća
Znate li da slova vole da se druže. Šta mislite, da
su reči i rečenice nastale slučajno? Da je jezik nastao kroz evoluciju glasova
i potrebe da se sporazumemo i kažemo jedni drugima „tamo je opasnost“, „ovde
ima čiste vode“ ili „sviđaš mi se“? To je lepa ideja, i prilično netačna.
Istina je da su slova društvene živuljke, koje vole prisustvo drugih slova i ne
stide se da to pokažu. Uostalom, kada ih pišu deca, uvek deluju nekako
nesigurno i iskrivljeno, a to nije što deca tek uče da pišu. Ne, ne. To je zato
što se slova vežbaju da pokažu koliko im je stalo do drugih slova, i često se
krive, klibere i prave nevešta. Deca mrze svoje prve sveske i slova u njima i
često ih bacaju, ali slova tim putem nauče da je iskrenost mnogo više put izvan
samoće nego u nju, najdirektniji
pravac u autentičnu bliskost. I mrze kad ih dele po jezicima ili po pismima.
Vole da se mešaju, ali te mešavine imaju previše značenja, praviše nežnosti i
previše razmene i zato im ljudi ne daju to da rade. Za razliku od slova,
ljudska bića mogu da podnesu samo određenu količinu bliskosti i zato ih stavljaju
u reči, a reči ređaju u rečenice, koje odvajaju tačkama, zarezima i stranicama
knjiga. Bliskost se najbolje razume kada je uokvirena belim papirom i fontom
12, ali i najteže prihvata kada ne može da preskoči tvrdi povez i korice koje
je stežu…
Нема коментара:
Постави коментар