Banka, Pidžama
Moja prijateljica je
jedno vreme radila u banci za
šalterom, brojala je novac koji nije bio njen i predavala ljudima šarene
papiriće da potpišu i da joj veruju na reč da je novac otišao na pravo mesto –
najčešće van njihovih ruku. Zato je svako veče, kada bi stigla kući, dobro
oprala ruke, kao da je želela da se i sama nekako opere od svega što bi se
desilo taj dan. Nosila je uniformu kao i sve službenice – jednostavnih boja,
ozbiljna i svečana i u isto vreme negujuća i umirujuća. Mrzela ju je iz dna
duše, a meni je izgledala simpatično u njoj.
Jednog dana u
banku je banuo čovek obučen u šarenu pidžamu.
Niko, uključujući i njega, nije bio siguran da li se tek probudio i zaboravio
da se obuče, ili je pošao na spavanje pa je rešio da svrati pre kreveta do
šaltera i plati račun za telefon ili kablovsku. Čitava banka ga je posmatrala
dok je prilazio šalteru za kojim je sedela moja prijateljica. Svi su očekivali
da će izvaditi čekovnu knjižici ili četkicu za zube. Ali ništa slično se nije
desilo. Prišao je šalteru, sanjivo protrljao oči i iz pidžame izvadio cvet
napravljen od balona. Pružio ga je njoj i rekao:
– Evo, znak pažnje…
da ne zaboravite da ste voljeni, takvi kakvi ste, od nekoga negde, čak i ako to
nije osoba s kojom provodite najviše vremena – okrenuo se na peti i napustio
banku, protežući se usput.
Svi su gledali u nju
i cvet od šarenih balona koji je držala u ruci. Ona ga je gledala, a onda se
nasmešila i stavila ga u kosu. Šef ju je opomenuo da je to protiv pravila i da
cvet ne deluje negujuće na klijente. Naprotiv, dosta se smeju i deluju kao da
ih sve ovo zabavlja, a banka ne treba da zabavlja ljude nego da ih podstiče da
misle o novcu. Ona mu se zahvalila na preporuci, odradila ostatak smene s
cvetom u kosi i napustila šalter, ne vrativši se više nikada. Kazala mi je pri
našem sledećem susretu da taj cvet čuva i da će ga čuvati i kad se baloni budu
izduvali. A legenda o čoveku u šarenoj pidžami je nastavila da kruži po
poštama, čekaonicama kod zubara i drugim mestima gde se snovi sudaraju sa
strahom a smeh tako retko kuca na vrata…
Нема коментара:
Постави коментар