Trud, Marker
Moj stari
nastavnik u osnovnoj školi je ulagao veliki trud da nas nauči kako da se pravilno izražavamo. Tražio je da
vežbamo dikciju, stav i držanje, da govorimo jasno i glasno, da kroz vežbe
glasa vežbamo i samopouzdanje. Trudio se vrlo da nam usadi poštovanje prema
drugima ali i sebi. Zato nam je ispričao sledeću bajku:
– Bilo jednom
dvoje mladih koji su se mnogo voleli. Razmišljali su da se uzmu, ali nisu
mogli. On je pripadao klasi radnika koji su postavljali i popravljali puteve po
gradu gde su živeli, a ona je bila pametna i obrazovana, spremna da posadi
znanje gde god se pojavi. Roditelji im nisu bili protiv braka, ali su znali da
putar i učiteljica imaju mnogo više prepreka od par rupa u putu ili knjiga s
kojima se zakasnilo da se vrate u biblioteku. Ni okolina se nije mnogo
protivila ili ih previše ogovarala, ali nije mnogo verovala u uspeh mešanja
papira i betona. Na kraju su njih dvoje ostali sami, i počeli da sumnjaju da je
njihova ljubav uopšte moguća, pored svega i uprkos svemu. Da, naravno da su
podržavali jedno drugo i voleli se mnogo i sve što ide uz to. Ali, bez podrške
spolja, njihov odnos je počeo da vene na vetrometini sumnji, sleganja ramenima
i svih onih reči koje glase „možda“, „ne znam“, „videćemo“, „bolje sutra ili
posle Nove godine“… na kraju su se udaljili. On je postavljao kocke u kaldrmu i
tražio način da složi njihov život kao što je uredno slagao put. Ona je
predavala deci koja bi se kliberila i gađala papirima i razmišljala da li
postoji marker koji bi mogao da
iscrta put do njihove sreće…
I tu bi stao i
rekao nam da svako od nas napiše svoj kraj priče, i da ćemo je sutra javno
izlagati pred svima. Najubedljiviji kraj će biti prihvaćen kao zvanični
završetak priče. Vratio sam se kući, seo za sto i zapisao.
„Jednog dana,
putar je slagao kocke na putu ispred škole. Bacao je pogled na nju kroz prozor,
dok je predavala deci i nastavljao svoj rad. U jednom trenutku se umorio, seo
pored puta i tada mu je sinula ideja. Vratio se i povadio gomilu kocaka iz
kaldrme, ušao u školu i prekinuo njen čas da bi pozajmio marker. Oboio je
gomilu kocki i vratio ih na njihovo mesto. Kada je završio, svako je mogao da
vidi da obojene kocke formiraju reči „LJUBAV NA PUTU!“. Ona mu je prišla i
pitala ga „A znanje?“ Tako su počeli ponovo da se vole…“
Нема коментара:
Постави коментар