Noć, Marina
Bila jednom jedna
devojka koja se zvala Marina.
Naizlged obična devojka, ona je volela pesme koje bi se pevale jedino i
isključivo noću. Tihe i nežne,
gotovo nečujne. Tako delikatne da ih je gotovo moguće ne čuti uopšte, tu da
ljude uljuljkuju i čuvaju im snove. Poput retkih, tajanstvenih zverki krile su
se u prolazima, u krošnjama drveća, iza meseca i zvezda. Marina je sanjala da
joj neko zapeva pod prozorom baš jednu taku pesmu. Samo jednu posvećenu njoj.
Nadala se da će se pojaviti neko, dovoljno tananan i dovoljno hrabar da zapeva
te nežne reči. I svake večeri je sedela i slušala kroz otvoren prozor zvuke
grada, zvuke iz lokalnog parka, zvuke iz svemira. I nikako da se pojavi taj
jedan glas. Na kraju je gotovo odustala i jedne večeri krenula je da zatvori
prozor. I začula, prvo jedva čujno, a onda dovoljno glasno da može da zaista
čuje da joj neko peva. Osetila kako joj srce treperi, konačno, došla je pred
njom osoba koja zna i ume. I zbunila se kada je shvatila da pesma dolazi sa
svih strana, kao da je blag vetar nosi. Nije joj bilo jasno, dok joj glas nije
rekao:
– Svuda oko tebe sam, uvek i zauvek, dok ne kažeš dovoljno je – i tad je
razumela: tako tananu pesmu može da ispeva samo svet po kome hodi, koji zna noć
kao svoj džep i pevuši za sebe, i ponekad i drugima, koji su spremni da nadaju se i sa verom čekaju
znak...
Нема коментара:
Постави коментар