Haljina, Kreacija
Na
početku beše haljina. Bila je kao
nijedna druga, pošto je bila prva. Znala je da je jedinstvena među kreacijama, barem neko vreme. Znala je
i da će doći i druge posle nje. Ipak je ona bila prva, i dato joj beše da vidi
makar deo stvari koje će doći. Zato je rešila da je niko, nikada ne zaboravi.
Sišla je sa zvezdane vešalice, išunjala se iz nebeskog ormana i počela da jezdi
univerzumom. Tražila je nešto, mada nije bila sigurna šta. Mikrometeori su
pravili povremeno rupe, zvezdana prašina ju je prljala, ali se ona nije
obazirala ni na šta od toga. Konačno, stigla je do kraja svemira. Iscepana,
prljava, ali puna duha, zagledala se u kraj. Videla je samo usnulo ništa, jer
to je kraj i bio. I to joj je bilo dovoljno, zagrlila je kraj, onako kako
starija sestra ume da zagrli mlađeg brata kada je obraduje nekom sitnicom, ili
kako prijatelj ume da zagrli nekog koga nije video dugo godina. I njene niti se
rašiše i ona se pretvori u kišu koja kraj prenu iz sna. On obrisa svoje mokro
lice, pomisli da je plakao u snu, a onda oseti toplinu dodira svile na svom
obrazu, i srce mu je bilo puno. "Nikada je neću zaboraviti", pomisli je, "makar sedeo
ovde do kraja Univerzuma..."
Нема коментара:
Постави коментар