Knjiga, Princ
Bila
jednom jedna knjiga, koju je strašno zanimalo šta piše u njoj samoj. Nikako
nije mogla da pročita, jer nije govorila jezik na kojoj je bio napisan sadržaj
u njoj. Razmišljaja je da se kopira pa da pošalje nekom prevodiocu, ali joj to
nije bilo lično. Razmišljala je da se uda za nekog lingvistu, pa da je
on pročita naglas, nežnim glasom prve bračne noći, ali joj je to bilo previše ugrožavajuće. Zato
je smislila plan kako da se pročita - iznajmila je sobu koja je imala ogledala
na plafonu i odlučila da provede intimno veče sama sa sobom, uz vino, džoint i
gugl translejt. Smestila se udobno, namestila osvetljenje, sipala vino,
zapalila šaljivu cigaretu i slikala ono što je videla u odrazu, a odmah potom
to ubacila u prevodioca. Ipak, ono što je bilo u ogledalu je bilo obrnuto, pa
je tako sama sebe pročitala od kraja, i saznala kako se njena priča završava. A
završavala se, kao i sve druge, sa smrću glavnog junaka. Koji je umro u
pustinji a možda i nije, i koji je bio princ. Mali princ. I ovca, i ruža i
njegova planeta...I knjiga je počela plakati, i cmizdriti, i tako mokra je
shvatila da se tekst razliva i da nikada neće saznati da li je umro ili nije, i
šta je bilo na početku, i zašto se našao u toj pustinji... a onda je počela da se smeje, prvo tiho, a
onda grohotom, i pomislila:
„Neka, nek se strane obrišu, ne moram sve da
znam... ono što ne znam, izmisiliću sama... napisaću novi početak... i
drugačiji kraj.“
S tim nošena, zaspala je i sanjala jednu malu planetu s vulkanom
koji brine o ruži i ovci koja spokojno pase bez brnjice...
Нема коментара:
Постави коментар