недеља, 31. мај 2015.

31.05.2015.

Potaman, Uteha

Bila jednom jedna uteha koja nije volela svoj posao. Mislila je da ne treba svakome da bude na raspolaganju, jer mnogi po njenom mišljenu nisu zaslužili da ih uteši, a neki kojima je trebala nisu mogli da je nađu. Smatrala je da joj je smena previše duga, da ne može da uzme normalan odmor, da su pauze prekratke ili preduge, i da previše sedi s svojom koleginicom dosadom, koju često i teši. 

Na kraju je stupila u generalni štrajk. 
Pozvala je i druge utehe da joj se pridruže, jer će tako zajedno lakše ostvariti svoja prava i izboriti za bolji tretman utehe. I malo po malo, druge su joj se priključile, da bi se jednog jutra svi probudili u svetu bez utehe. 

Nastala je panika, užas, neverica... i ljudi pomislili da bi ubudće trebalo da paze šta rade i kako se ponašaju, jer ako pogreše nema utehe, čak ni zrnce iste. 
Svet se promenio, postao je bolje mesto i ljudi su postali bolji, ne samo prema drugima, nego i prema sebi. A uteha je ostala bez posla, kao i sve njene koleginice.

Ipak, ona se ne kaje. 

Sada volontira u jednoj organizaciji koja pomaže dosadama da se izbore sa sobom. Radi posao koji voli, kako voli i koliko voli, a i svet je postao potaman. I ne vraća se, sem da pomiluje koju dosadicu po glavi i kaže joj da je sve u redu, i da samo pogleda kroz prozor jer je svet sada drugačiji kada ljudi ne mogu da se sakriju u njenom okrilju. 

I dosada je rekla:

- Možda i ja treba da stupim u štrajk, i pozovem ostale dosade... - a uteha se osmehnula u sebi, i pružila zrno sebe dosadi, da ne zaboravi kakav je osećaj rizikovati sve u igri života, i učiniti da svi pobede na kraju...

субота, 30. мај 2015.

30.05.2015.

Napeto, Dvoje

Bilo jednom dvoje ljudi koji su se voleli ludo ali jako. Njihova ljubav je imala sve što je nosila ta emocija – snagu, privlačnost, razmenu, ali i tugu, napetost, i povremeno nerazumevanje. Sila koja ih je spajala je bila ista koja ih je povremeno razdvajala. A kako bi ih nekada spojila da ih gotovo stopi, tako bi ih nekada rasturila da se ne vide uopšte. Jednom prilikom, toliko su se sukobili i napetost je eksplodirala da su završili na različitim stranama sveta. Jedna od njih je gledala zalazak sunca i pomislila da je ovo možda prvi zalazak koji gleda sama, jer su sada toliko daleko da ne mogu više da se povežu i razmene poljubac, nežnost, reči koje daju snagu. Druga je videla da sunce izlazi i pomislila da je ovo možda poslednja zora koju gleda sama, jer će ih privlačna snaga njihove ljubavi vratiti već sutra. I oboje su se uplašili rastanka i spajanja, i odlučili da se neće pomeriti dok im se druga osoba ne vrati. Eno ih i danas, svako na svom mestu, gledaju zalaske i izlaske i čekaju da se vrati ljubav njihovog života, kako bi život mogao da se nastavi dalje...

петак, 29. мај 2015.

29.05.2015.

Noć, Marina

Bila jednom jedna devojka koja se zvala Marina. Naizlged obična devojka, ona je volela pesme koje bi se pevale jedino i isključivo noću. Tihe i nežne, gotovo nečujne. Tako delikatne da ih je gotovo moguće ne čuti uopšte, tu da ljude uljuljkuju i čuvaju im snove. Poput retkih, tajanstvenih zverki krile su se u prolazima, u krošnjama drveća, iza meseca i zvezda. Marina je sanjala da joj neko zapeva pod prozorom baš jednu taku pesmu. Samo jednu posvećenu njoj. Nadala se da će se pojaviti neko, dovoljno tananan i dovoljno hrabar da zapeva te nežne reči. I svake večeri je sedela i slušala kroz otvoren prozor zvuke grada, zvuke iz lokalnog parka, zvuke iz svemira. I nikako da se pojavi taj jedan glas. Na kraju je gotovo odustala i jedne večeri krenula je da zatvori prozor. I začula, prvo jedva čujno, a onda dovoljno glasno da može da zaista čuje da joj neko peva. Osetila kako joj srce treperi, konačno, došla je pred njom osoba koja zna i ume. I zbunila se kada je shvatila da pesma dolazi sa svih strana, kao da je blag vetar nosi. Nije joj bilo jasno, dok joj glas nije rekao:

– Svuda oko tebe sam, uvek i zauvek, dok ne kažeš dovoljno je  i tad je razumela: tako tananu pesmu može da ispeva samo svet po kome hodi, koji zna noć kao svoj džep i pevuši za sebe, i ponekad i drugima, koji  su spremni da nadaju se i sa verom čekaju znak...

четвртак, 28. мај 2015.

28.05.2015.

Prenaglašenost, Bolnica

Bila jednom jedna bolnica koja je volela svoje pacijente. Bolnice obično ne vole one koje u njima moraju da borave. Posetioce tolerišu, jer su tu na kratko, doktore malo manje jer su duže od posetilaca, ali pacijente nikako ne mogu da smisle. E pa ova bolnica, mala i ušuškana u predgrađu grada, volela je sve koji bi došli da je posete. Druge bolnice su je gledale, podsmehivale joj se, ogovarale je i rekle joj da je sve to što ona radi, nekako prenaglašeno, bez jasnog stava prema pacijentima, osoblju ili posetiocima. Ali dobronamerna bolnica se nije obazirala i s ljubavlju je primala svakog i ispraćala svakog. I malo po malo, niko više nije hteo da ide iz bolnice, jer je svima prijala ta ljubav koju su dobijali. Pacijenti su se samopovređivali da bi ostali duže, lekari izmišljali dežurstva kako bi ostali duže, a posetioci ili glumili bolesti da bi postali pacijenti, ili molili da ostanu duže u poseti jer su im njihovi bliski bolesni uznemireni (mada su lekarima svi delovali prilično srećno). Nije prošlo puno vremena i bolnica je postala pretprana i vrlo neprijatna za život i rad, ali su ljudi i dalje bili željni ljubavi i odbijali da odu. To je rastužilo bolnicu, jer je shvatila zašto ostale bolnice osećaju nepriajateljstvo prema svima. Zato što su ih sve toliko volele da nisu mogle da ih podstaknu da idu i nastave svojim putem. I dobronamerna bolnica je odlučila da otvrdne, i više ne voli pacijente, i manje voli posetioce i osoblje, da bi im pomogla. I od tada su se stvari dovele manje-više u red, i postala je bolnica kao i sve druge. 
Osim na dva sprata. 
Na prvom, na kom su bila smeštena deca, bilo je puno, puno ljubavi, jer deci treba ljubav kao sunce i livada puna cveća. I na poslednjem, gde su bili smešteni stari koji umiru, jer onima koji odlaze sa ovog sveta treba puno ljubavi da bi pustili ono što je bilo i otvorili svoja stara ali neporažena srca ka onome što dolazi...

среда, 27. мај 2015.

27.05.2015

Šuma, Brkovi

Bili jednom jedni brkovi koji su dobro stajali samo svom vlasniku, i nikom drugom. Bili su šiljati, nauljeni i crni kao noć. Vlasnik se ponosio njima, pokazivao ih svuda i svakome, nikome ne dozvoljavajući da ih dodirne, jer je to loša sreća. Brkovi su bili ponosni što su tako šiljati, nauljeni i crni kao noć. Jednog dana se vlasnik s brkovima se zaputio u šumu da naseče drva. Kada je stigao do čistine gde su bila obeležna drva za seču, skinuo je brkove i ostavio ih u košari s ručkom, da se odmore dok on radi. Dohvatio se sekire i počeo da seče drva, kad li naiđe medved, omirisa košaru i ukrade je, sve zajedno s brkovima. Odneo ju je u svoju pećinu, pogostio se hranom, i na kraju njuškom dotakao brkove. Oni su mu odmah skočili na njušku i tu se zadržali. Medved ih je gledao zbunjeno, vrteo njušku, pokušavao da ih skine, ali se nisu makli. Na kraju se pomirio s time da će biti medved s brkovima, šiljatim, nauljenim i crnim kao noć. Posle nekog vremena počeo je oseća kako mu dobro stoje, samo njemu i nikom drugom. Pokazivao ih je svuda po šumi, ne dozvoljvajući nikom da ih dodirnu, jer je to loša sreća. Brkovi su naravno, bili ponosni na sve to. I to uzajamno poštovanje i uvažavanje je trajalo sve dok jednog dana medved nije otišao do rečice da uhvati ribu za ručak, a brkove spustio na obalu, da se ne pokvase. Dok je on hvatao ribu, naišao je zec, sa dugim, tankim i belim brkovima. Zagledao se u šiljate, nauljene i crne brkove, i pomislio „ponos je čudna stvar, ja imam brkove pa nikad ih ne skidam, delimo i dobro i zlo, dan i noć... baš sve“. U tom mu crni brkovi skočiše na njušku i ostaše tamo. Zec je trepnuo, slegnuo ramenima i pošao u šumu, u svoju rupu. Došlo je vreme da i njemu dobro stoje brkovi, kao nikom drugom...

уторак, 26. мај 2015.

26.05.2015.

Srce, Pas

Bilo jednom jedno srce. Bilo je razno i promenljivog raspoloženja. Kada bi bilo srećno kucalo je u ritmu roka, kad bi bilo tužno kucalo je u ritmu bluza, kada je bilo ljuto, ritam mu je odjekivao kao teški, teški metal. A kada bi bilo uplašeno, onda je zvučalo kao čista klasika. Raspevano srce nije moglo da se smesti nigde, jer niko nije želeo srce koje ima tako promenljiv ritam. Moglo je da se desi da se promeni u sekundi, i onda bi neki trkač maratona samo prestao da juri i počeo da sporo hoda, ophrvan tugom. Ili bi pažljivi konobar odjednom počeo da skače i maše glavom kao da je na koncertu nekog hevi metal benda. Srce nije znalo šta da radi, dok jednog dana nije srelo malog psa. Pas je bio veseo, ali mu nije bilo teško da se naljuti i besno laje, ili da bude tužan i povuče se u ugao. Srce i on su se odmah prepoznali i postali bliski drugari. Srce je volelo da trči s njim, juri lopte po parku, njuška zemlju ili se valja po travi. Pas je obožavao da skakuće uz ritmove koje je srce proizvodilo, bili oni brzi ili spori, laki ili teški, tužni ili veseli. Srce je tako otkrilo da ne mora da pripada nikome, dok ima nekog ko ga voli takvo kakvo je, kraj sebe i pored sebe...  

понедељак, 25. мај 2015.

25.05.2015.

Haljina, Kreacija


Na početku beše haljina. Bila je kao nijedna druga, pošto je bila prva. Znala je da je jedinstvena među kreacijama, barem neko vreme. Znala je i da će doći i druge posle nje. Ipak je ona bila prva, i dato joj beše da vidi makar deo stvari koje će doći. Zato je rešila da je niko, nikada ne zaboravi. Sišla je sa zvezdane vešalice, išunjala se iz nebeskog ormana i počela da jezdi univerzumom. Tražila je nešto, mada nije bila sigurna šta. Mikrometeori su pravili povremeno rupe, zvezdana prašina ju je prljala, ali se ona nije obazirala ni na šta od toga. Konačno, stigla je do kraja svemira. Iscepana, prljava, ali puna duha, zagledala se u kraj. Videla je samo usnulo ništa, jer to je kraj i bio. I to joj je bilo dovoljno, zagrlila je kraj, onako kako starija sestra ume da zagrli mlađeg brata kada je obraduje nekom sitnicom, ili kako prijatelj ume da zagrli nekog koga nije video dugo godina. I njene niti se rašiše i ona se pretvori u kišu koja kraj prenu iz sna. On obrisa svoje mokro lice, pomisli da je plakao u snu, a onda oseti toplinu dodira svile na svom obrazu, i srce mu je bilo puno. "Nikada je neću zaboraviti", pomisli je, "makar sedeo ovde do kraja Univerzuma..."

недеља, 24. мај 2015.

24.05.2015.

Knjiga, Princ


Bila jednom jedna knjiga, koju je strašno zanimalo šta piše u njoj samoj. Nikako nije mogla da pročita, jer nije govorila jezik na kojoj je bio napisan sadržaj u njoj. Razmišljaja je da se kopira pa da pošalje nekom prevodiocu, ali joj to nije bilo lično. Razmišljala je da se uda za nekog lingvistu, pa da je on pročita naglas, nežnim glasom prve bračne noći, ali joj je to bilo previše ugrožavajuće. Zato je smislila plan kako da se pročita - iznajmila je sobu koja je imala ogledala na plafonu i odlučila da provede intimno veče sama sa sobom, uz vino, džoint i gugl translejt. Smestila se udobno, namestila osvetljenje, sipala vino, zapalila šaljivu cigaretu i slikala ono što je videla u odrazu, a odmah potom to ubacila u prevodioca. Ipak, ono što je bilo u ogledalu je bilo obrnuto, pa je tako sama sebe pročitala od kraja, i saznala kako se njena priča završava. A završavala se, kao i sve druge, sa smrću glavnog junaka. Koji je umro u pustinji a možda i nije, i koji je bio princ. Mali princ. I ovca, i ruža i njegova planeta...I knjiga je počela plakati, i cmizdriti, i tako mokra je shvatila da se tekst razliva i da nikada neće saznati da li je umro ili nije, i šta je bilo na početku, i zašto se našao u toj pustinji...  a onda je počela da se smeje, prvo tiho, a onda grohotom, i pomislila:

„Neka, nek se strane obrišu, ne moram sve da znam... ono što ne znam, izmisiliću sama... napisaću novi početak... i drugačiji kraj.“ 

S tim nošena, zaspala je i sanjala jednu malu planetu s vulkanom koji brine o ruži i ovci koja spokojno pase bez brnjice...

субота, 23. мај 2015.

23.05.2015

Zora, Rođendan


Bio jednom jedan rođendan koji je padao uvek u pogrešan dan. Ili bi se desio prerano, ili prekasno, ili bi ga neko zaboravio, ili se ne bi ni pojavio. Na taj rođendan su svi mislili ali nikako da ga uhvate i da mu pomogu da se sredi. Konačno, Zora je kao najveći ranoranilac od svih i najvrednija, rešila da ga uhvati dan kad treba i da ga privede konačno na proslavu, kako bi se svi zabavili. Ustala je pre svih, namestila krevet, pripremila doručak i pošla da mu napravi zasedu. Rođendan se nije pojavio ni u rano jutro, ni kasno jutro, ni oko podneva, a bogami ni popodne. Zora je već postajala nestrpljiva, jer je bila sigurna da će proći ovuda.  Na kraju je dočekala sumrak, a rođendana nije bilo nigde. Dok je tako besno razmišljala u sebi šta će da uradi Rođendanu kad ga sretne, sumrak ju je pokucao po ramenu:

 Šta radiš ovde?

– Čekam rođendan, ali uzalud.

– Ali, rođendan je sa svima ostalima kod ponoći, piju, šale se i raduju.

– A ja? Zašto mene nisu pozvali onda?

– Pa, ne znam, ja sam krenuo na posao, video te i čudim se što nisi kući i ne odmaraš se... –

Zastala je i pogledala ga:

– I ti si me zaboravio kao i svi tamo, i to zbog njega koji nikad nije tu i na vreme... – sumrak je ćutao, gledao u pod, premeštajući se sa noge na nogu, bio je rumen, mada zora nije bila sigurna da li je to zbog zalazećeg sunca ili se zaista postideo.

– U redu, idem na zabavu... da ih iznenadim. – otišla je spremna da napravi haos. Sumrak u tom trenutku pođe za njom i kad je došla do mosta koji je vodio ka nebesima i ponoći, on ju je gurnuo u nebesku reku koja teče čitavim Univerzumom. Znao je da joj se ništa neće desiti, i da će ujutru biti na svom mestu. Isto tako nije hteo da jedini put kada je rođendan Univerzuma tačan i tu na vreme, sve propadne zbog ega jedne Zore, ma kako važna bila. A za sebe se nije brinuo. Ipak Zoru i Sumrak deli čitav dan, u kome je sve moguće. 
Pa i da mu ona oprosti...

петак, 22. мај 2015.

22.05.2015.

Mrak, Provala


Bio jednom jedan mrak koji je voleo ljude. Voleo je da se druži s njima, da ih ušuškava u krevet kada zaspu, da im čuva san dok spavaju. Nikako mi nije bilo jasno zašto ga stalno teraju. Svaki put kada bi se ljudi uznemirili, on bi pojurio k njima da ih umiri, ali bi oni umesto njega odmah pozivali u pomoć njegovu sestru Svetlanu, da im pruži utehu. Jedne večeri, prišao je Svetlani što je bliže mogao, jer mu je njeno prisustvo bilo bolno i pitao je:

 Zašto svi ljudi trče tebi, a ne žele kod mene da pronađu utehu? 

Svetlana mu reče:
 Zato što se tvojim imenom i snagom koriste zli ljudi da sakriju svoje nedela - provale, ubistva, otmice, krađe. Ja, s druge strane, im sve obasjam, iako ne razumeju šta vide. 

Mrak je ćutao, i pitao:

 Šta mogu da uradim drugačije? Ne mogu da prestanem da budem to što jesam?

Svetlana mu se osmehnula trepereći poput plamena:

 Možeš da prestaneš da budeš bilo šta, bilo kada i bilo gde. 

Mrak joj se osmehnuo sa zahvalnošću. I vratio se u svoj dom koji se ne može videti. Ne može da spreči zlo da se krije iza njega, može da spreči sebe da se krije od Svetlane. Zato je izabrao dva nova imena za sebe – „Zora“ kao početak nade i „Sumrak“ kao početak kraja...

четвртак, 21. мај 2015.

21.05.2015.

Nespremnost, Otvaranje


Bila jednom jedna pčela koja je bila često nespremna. Sporo se budila i spremala za jutarnje skupljanje polena, nikad nije imala sve alatke za pripremu meda, često se gubila na svom putu po polju. Druge pčele je jako nervirala i besno su zujale oko njene glave, mahajući žaokama, ali nijednu nije toliko nervirala da bi je ubola. Tako su proticali dani, dok jednom ta pčela nije zalutala kroz otvoren prozor u kuću u blizini polja. Tamo je zatekla vazu sa predivnim cvećem, kojem je odmah prišla da ga obiđe i pokupi polen. Onda je ušla domaćica, i pčela se uspaničila i u toj panici pogubila sve alatke kao i sav polen. Domaćica je gledala pčelu kako spetljano pokušava da pobegne, a onda je uzela vazu i stavila je na prozor sa druge strane, tako da pčela može da joj nesmetano priđe. Klimnula je glavom pčeli puna razumevanja i napustila prostoriju. Pčela je sva srećna pojurila ka vazi ali je udarila o zatvoren prozor. Shvatila je da nije samo ona nespremna – i domaćica je u želji da pomogne, kad je iznela vaznu na spoljnu stranu zatvorila prozor. I mada je staklo bilo tvrdo, pčelino srce je bilo puno – više se nije osećala tako usamljenom...

среда, 20. мај 2015.

20.05.2015.

Uravnoteženost, Robot


Bio jednom jedan robot koji je bio prilično emotivan. Plakao bi gledajući tele-novele, plakao bi kada bi video gladno kuče na ulici ili malo dete kako prosi. Njegovog šefa je to jako nerviralo jer nije mogao da se dobro koncentriše na posao. Inače je radio kao odžačar na periferiji grada. Stoga je šef odlučio da ga prebaci u bogatiji deo grada, kako bi ga sprečio da plače. Njegov šef – proračunat i stabilan robot – je izračunao da su nesrećni prizori statistički ređi tamo gde žive bogati nego siromašni. I tako je robot-odžačar počeo da radi u elitnom kraju, čisteći dimnjake od kamina i ugrađene roštilje. Ali ubrzo je otkrio da su kamini uglavnom veštački, njihovi odžaci zazidani, roštilji mahom električni, jer niko ne voli da udiše garež. Umesto uravnoteženosti, osetio je kako mu je život besmislen. No, pošto je bio robot, nije se ubio. Umesto toga vratio se šefu i tražio premeštaj u siromašni deo grada. "Plakanje je ipak lakše", rekao mu je. "To je poklon drugima, znak da ih vidim i prepoznajem, i da mogu da ih razumem." Čak i ljude sakrivene iza ekrana, zarobljene u tele-novelama. Pogotovo njih...

уторак, 19. мај 2015.

19.05.2015.

Kiša, Drugovi

Bila jednom jedna grupa drugova i drugarica. Okupljali su se u kući bez prozora, koja je gledala na lepo jezero, i tamo pravili roštilj svaki put kada bi im se ukazala prilika. Voleli su da se druže, da pevaju pesme, jedu zajednički napravljen obrok. Jednog dana su se kupali u jezeru kada ih je sve iznenadila kiša. Neki su odlučili da nastave da se kupaju, jer je bilo toplo vreme, a neki su se sklonili u kuću. Grupa koja je ostala u jezeru je mahala ovima u kući, i oni u kući su im odmahivali, dok se nije spustila magla i kada se podigla, plivača nije bilo nigde. Uzalud su ih dozivali drugovi i drugarice iz kuće, površina jezera je bila nepomična. To je rastužilo ukućane, koji pomisliše da su im prijatelji nekako postradali čim su tako nestali, te oni napustiše tu kuću i nikad više se nisu vratili na to mesto. Godinama kasnije, jedan čovek je zalutao u tom kraju na dan nestanka plivača i začuo pesmu iz kuće bez prozora. Prišao je i imao šta videti – jedan starac je svirao na gitari i pevao, i povremeno mahao ka jezeru. Čovek je pogledao tamo gde je starac mahao, ail nije video nikoga. Upitao ga je kome maše, a starac mu reče – tamo su naši prijatelji, pojave se jednom godišnje da znamo da su i dalje živi i zdravi, samo sada plivaju jezerima sačinjenim od snova i nade. Ja sam ostao poslednji od onih koji su boravili u kući, i došao sam da se pozdravim sa njima, jer moje jezero je gotovo suvo. – i pruži mu gitaru. Čovek je uze, i dok ju je zbunjeno gledao, starac zaklopi oči i preminu. Čovek ga je gledao, a onda uzeo gitaru i nastavio da svira melodiju koju je svirao starac, sve dok starčevo telo nežne ruke iz jezera nisu ponele sa sobom, na putovanje od snova i nade...

понедељак, 18. мај 2015.

18.05.2015.

Prošlost, Luda


Bila jednom jedna žena koja je živela u prošlosti. Nije htela da se pomeri odatle. Svakom se obraćala kao da je prošlost i dalje tu, kao da je proživljava svaki dan. Prolaznicima koje ne poznaje bi oslovljavala imenima ljudi koji više nisu tu, govorila jezikom koji je bio davno zaboravljen za sve sem za nju. Zvali su je Luda, jer nisu znali kako drugačije da objasne njenu potrebu da živi u vremenu koga više nema. Sve dok jednog dana nije došla do izloga neke prodavnice i u njemu videla svoj odraz. Zastala je i zapitala se:

– Ko bi to mogao biti? Ne sećam se te žene... –

Zaustavila je i pitala nekog mladića

– Ko je ova osoba?  Pokazavši na svoj odraz, mladić se nasmejao, rekao da ako one ne zna, ne zna niko drugi. Nastavio je svojim putem. 

Žena nikako nije mogla da se seti ko je to. Naposletku je pomislila kako je moguće da je počela da konačno zaboravlja svoju prošlost. I od tog dana je živela u sadašnjosti, sanjajući budućnost koja se već dogodila...

недеља, 17. мај 2015.

17.05.2015.

Ritual, Razumevanje

Bio jednom jedan ritual u malom selu, koji je služio nečemu što nikome nije bilo jasno. Ali ljudi su ga ponavljali u predviđeno vreme i na predviđenom mestu - ljudi vole da ponavljaju stvari dok im neko ne kaže drugačije - i taj ritual se održao decenijama. Onda jednog dana dođe mladi naučnik u to mesto, rešen da istraži ritual. Pitao je prvo ljude kako ritual izgleda. Oni mu pokazaše - stajali su jedni naspram drugih dok neko ne bi skrenuo pogled. Kada skrene, tada bi se poklonili jedni drugima i razišli svako svojim putem. Potom ih je pitao kako se osećaju posle tog rituala, a oni rekli da su im ljudi nekako bliži, kao da ih bolje razumeju. Onda on nešto zapisa i napusti selo. Vratio se posle godinu dana, rekavši:

 Vaš ritual jeste ritual nadmetanja životinja. Odmeravaju se pogledom dok jedna ne spusti glavu, tada je ta poražena a ona druga pobednik.

Ljudi se rastužiše kako im je tako star ritual banalan, a naučnik ih stade razuveravati:

– Vi poznajete jedni druge, i upoznajete iznova svaki dan. Vidite promene i učite od njih. Vaš ritual čini da je vaš svaki dan i ljudi koje srećete nova avantura...

субота, 16. мај 2015.

16.05.2015.

Muka, Najbolja

Bila jednom jedna muka koja nikako nije prolazila. Smestila se kao mučnina u stomaku. Šta god da su joj radili, nije htela da ode. Krila se u nekom delu stomaka, najmanjem gde je mogla da stane, i pored svih čajevan od nane, gaziranih pića, uzdisaja i izdisaja, nikako nije htela da napusti želudac u kome je obitavala. A i vezala se za te organe za varanje, onako kako samo neko ko te dobro poznaje ume da bude prisutan i važan. Jednog dana, pomislila je: „ja sam najbolja mučnina koja je postojala, ikada. Nikada me nisu oterali, ma koliko se trudili, i osoba čija sam nije htela da me pusti od sebe. Stvarno, toliko sam dobra!“ I u tom trenutku se odlepila iz stomaka i poletela ka nebesima, pravo među zvezde. Dok je letela, shvatila je da nije ni želela da je oteraju. Želela je da sama izabere da ode. Da i njoj, za promenu malo bude muka...

петак, 15. мај 2015.

15.05.2015.

Ljubav, Sličnost

Bila jednom jedna ljubav. Bila je slična svakoj drugoj – osetljiva na obe strane između kojih je živela, osetljiva prema svetu u kome se nalazila, i srećna što jeste i što je ima. Onda je jednog dana jedna od osoba koja ju je stvorila i gajila, prestala da je gaji, i odlučila da je da nekom drugom. Ljubav se osetila povređenom – ali u tome je bila slična svakoj drugoj. Sve ljubavi žele da traju večno, dok same sebe ne zaborave. I nije htela da se deli i menja. Zato je rekla onome koji je prestao da je gaji:

– Misliš da znaš bolje od mene šta ti treba? Glup si ako tako misliš!

I tako nadurena, postala je kisela i ogadila se i njemu i njoj. Svi su joj se čudili što ih je oterala od sebe, ali ona se samo smeškala. Kao stara veštica se cerekala, ali u tom smehu nije bilo zlobe. Samo razumevanja, i možda malčice tuge, jer je znala da će joj se vratiti oni koji su otišli, kada otkriju koliko lepote zrači iz srca koje je spremno na sve, sem da se preda i odustane...

четвртак, 14. мај 2015.

14.05.2015.

Neodlučnost, Obožavam

Neodlučnost? Obožavam je. Istina, ponekad ume da umara svojim prisustvom, ali i pored toga uživam u njoj. 
Kako je nastala? 
Jednom davno, bio jedan kralj koji je uvek znao šta hoće u životu. Imao je dve kćeri. Jednog dana došao je prosac koji je bio po njegovoj meri, a svideo se obema ćerkama. Kralj se našao na muci. Znao je da hoće prosca za zeta, ali kako da ne razočara drugu ćerku, koja će ostati bez ovog muža. Šta da uradi? Kako da postupi? Svi su znali da on uvek zna šta hoće, i stalo mu je bilo da očuva svoj ugled. Zato je doneo sledeći proglas: on zna koja ćerka će se udati, ali da dok to ne shvate i svi ostali (uključujući i ćerke), ostaće tajna. Svuda su se pokrenula nagađanja, otvorile kladionice, svi su prepričavali svoje izbore i uverenja, šta je kraj odlučio. I kad je saznao kakvo je mišljenje većine, postupio je suprotno. Jer, ipak je on kralj!

среда, 13. мај 2015.

13.05.2015

Poštovanje, Posvećenost

Jednog dana si otvorila fioku u kojoj si pronašla nešto, nešto što si mislila da ti je ostalo u nekom drugom gradu, trećem kaputu ili petom životu. Poštovanje. Ta jednostavna reč koju pokažemo mnogima svakog dana, ali najmanje od svih sebi. Ustupimo mesto starici u prevozu, saslušamo uplakano dete do kraja, kupimo kafu prijatelju bez novca, ali zato to isto sebi volimo da uskratimo. Drugi put. Neka, tebi više treba. Ja sam dobro. Siguran sam da jesi, i znam da si sjajna. Kako znam? Zato što samo posvećeni ljudi nađu put do srca drugih. Nema straha, nema ucene, nema prevare i laži. Samo posvećenost sebi i drugima otvara put ka onoj fioci s početka. Poštovanje i posvećenost? Idi ruku pod ruku kao stari par koji se voli i poznaje, ne kroz prosti boravak u istom prostoru, nego kroz ljubav kojom hrane jedno drugo.

недеља, 10. мај 2015.

10.05.2015.

Leptir, Nežan

Bio jednom jedan leptir. bio je toliko nežan da su se svi cvetovi sklanjali pred njim, jer nisu želeli da ga povrede, a on je samo želeo da ih dodirne i odmori se na njima od mahanja krilima. I tako je leteo od cveta do cveta, sve dok nije došao do maslačka koji samo što se nije rasuo i hiljade blistavih tačkica. Pomislio je "eto nekoga ko je nežniji od mene". I sa iskustvom prepoznavanja drugog sebi sličnog, spustio se na vrh cveta. Tamo je ostao samo tren, ne duže, jer bi mahanjem rasuo cvet. Ali tren dodira je tren koji ne prolazi, nikada...