Sivo, Trenutak
Bio jednom jedan
slikar koji je voleo da slika samo u nijansama sive. Pošto je smatrao da su boje stvar ukusa, verovao je da samo
siva boja, kao mešavina crne i bele nema nikakvo značenje pridodato uz nju,
nego je jednostavno – siva. Zato su mu sve slike – bilo da su u pitanju
pejzaži, portreti ili nešto treće predstavljale stotine nijansi te jedne boje
koja nije boja. Slike su mu dostizale vrtoglave sume na aukcijama, ali njega
nije bilo briga. Samo je slikao, pušio i gledao sa svoje terase svet koji je
prolazio ispod njega. Otresao bi pepeo u pepeljaru, razmišljajući o tome kako stvari
u ovom svetu izgledaju uvek isto, pogledao bi nebo sivo od oblaka i osmotrio
svoj sivi upravljač od televizora. Sivo je bilo svuda, ali nekako prikriveno,
između dve boje kao granica ili senka koju ne treba predugo posmatrati.
Kada su ga pozvali
da gostuje kod poznatog novinara i ispriča nešto o svojim slikama i načinu na
koji radi, došao je u studio i zamolio da isključe svetlo te da čitava scena
bude u mraku. Kada su počeli intervju, upalio je sveću i rekao:
– Svi misle da ja
slikam svet obojen u sivo. Istina je obrnuta – svet je siv, samo su svi
izabrali da vide boje tamo gde ih možda i nema. Ja biram trenutak u kome se na
kratko može videti sivo na svim mestima gde inače vidimo plavu, žutu, crvenu i
sve ostale talasne dužine s tim imenima.
– Ali ako je svuda
siva, zar ne bi trebao još neko da vidi i to prijavi ili pokaže, zar naučnici
nisu obavešteni o tome? – upitao ga je novinar, uz očigledan podsmeh.
– A ko da vidi? Prvu
stvar koju beba vidi kada izađe iz majčine utrobe jesu ruke babice koja je
prihvata. Prva stvar koju dete čuje jeste glas obojen smehom, šaren i razdragan.
Prvi miris su majčina koža koja odiše znojem blistavim poput letnjeg mora.
Dolazimo na svet okruženi bojama, čak i ako su one samo privid. Prihvatamo
zdravo za gotovo ono što nam je pred očima – njegova silueta je prešla dlanom
preko sveće, plamen je zalelujao – ali kada nas okruži tama, svet postaje
jasniji, u fokusu.
Palcem i kažiprstom
je ugasio sveću. U studiju je nastupio mrak. Ali je čitav auditorijum prvi put
jasno video svet u bezbroj nijansi sive, kao da je pepeo prekrio svaki ekran i
zamaglio oči zagledane u mrak, tražeći neku, bilo kakvu boju…
Нема коментара:
Постави коментар