Španija, Supervizija
Bila jednom jedna
poslastičarnica u kojoj se prodavali samo slani kolači i pričale priče. Niste
smeli da tražite vodu, jer se to smatralo nepristojnim, ali ste mogli da jedete
koliko god želite i da vam niko ne prigovori ako na kraju platite samo jednu
porciju. Takođe, ljudi su morali da pričaju priče o svom životu, makar one bile
izmišljene, ali nisu smeli da koriste telefone ili da se dopisuju preko fejsa
ili tvitera. Nisu smeli da proveravaju priče koje su drugi pričali, niti da
svoje upotpunjuju faktima. Sve je moralo da se da iz glave i iz srca. Tako su
priče počinjale u selima u Španiji i
završavale se negde daleko, možda i na drugim kontinentima, junaci su bili
tetke, strine, komšije ili poneki stranac, a događaji mešavina odlaska na
pijacu i istraživanja tajni Univerzuma. Slani kolači su izazivali žeđ, ali se
niko nije bunio, pošto su sveže ceđeni sokovi i alkohol točeni i deljeni za sve
koji bi pričali priče, i tako su se i odrasli i deca non-stop dopunjavali,
upadali jedni drugima u reč ili dodavali detalje u pričama koji bi ih činili nesvakidašnjim.
Jednog dana u
poslastičarnicu je navratio inspektor zadužen da obavi superviziju rada poslastičarnice i da svoju ocenu o tome da li se zaspoleni
pridržavaju propisanih standarda. Ispratio je ljude koji su dolazili i odlazili
i njihovo ponašanje, pratio je kako se ponašaju konobari jedni prema drugima,
probao slani kolač, popio čašicu rakije, zapisao koju priču i dao ideje za neke
nove i otišao. Vratio se sutradan, da proveri još koju priču i da sazna šta se
tačno desilo sa izvesnim količinama soka koje nisu bile zavedene. I tako se
vraćao svaki dan i ostajao sve duže, dok jednog dana jednostavno nije prestao
da odlazi kući. Ostao bi da spava za stolom u ćošku, i tamo bi povremeno
brisali prašinu s njega ili bi ga pokrivali stolnjakom, da se ne prehladi.
Centar za
poslastičarnice slanih kolača i pričanje priča nikada nije dobio ocenu ove
poslastičarnice. I to je bilo u redu, jer iz ostalih se takođe nisu vratili
inspektori. Svaki je pronašao ili omiljen kolač, ili miris rakije, ili detalj
iz priče koji su ih naveli da ostanu i postanu inventar. Uostalom, svaki inspektor
umesto mana drugih traži vrline u sebi i tamo gde ih pronađe, ostaje zauvek, za
jedan korak iza sveta kojim se okružio, prateći i uživajući u ritmu glasova…
Нема коментара:
Постави коментар