Bes, Podrška
U mom kraju
postoji kafić u kome vlasnik, koji je istovremeno i konobar, govori gostima da
mogu da ostanu najviše 15 minuta i služi im pića u malim čašama, bilo da su u pitanju
bila piva, sokovi ili kafe. Rekao bi im da moraju da ostanu toliko i da budu sami
sa svojim mislima i sa sobom u tišini, bez kontakta, bez gledanja u telefon ili
na sat. Neki bi posle kratkog vremena osetili nalet besa i pobacali sve oko sebe, drugi bi ćutali i počinjali da plaču
kao kiše i tako uplakani odlazili. Neki bi samo ćutali, i posle toga platili
piće i napustili svoj sto. Kada su došli novinari da ga pitaju zašto to radi,
rekao je da ljudima treba dati makar pet minuta da oslušnu sebe, jer od buke
oko sebe i u sebi ne mogu da čuju ničije misli, pa ni svoje. Kasnije se saznalo
da je lečeni psihijatrijski bolesnik, pa su mnogi pomislili da je ovo deo
terapije ili da je prosto on i dalje lud. Ali kafić je pun i dan-danas. Mnogi
svrate, iz male šolje otpiju to što su naručili i ćute, svako za svojim stolom.
Ponekad dođu i u parovima ili kao čitave porodice, ali i dalje vlada tišina.
Nema muzike osim otvaranja i zatvaranja vrata i povremenih uzdaha ili jecaja.
Maramice kruže između stolova kao da u čaša vode ili piće kojim častie jedni
druge. Ponekad odjekne smeh, tu i tamo ima zagrljaja i poljubaca. Najčešće je
dodir na ramenu, poneko tapšanje kao znak podrške
i to je to. Mesto gde ima mnogo ljudi i mnogo tišine. I jedno drugome ne
smetaju, naprotiv. Razumeju se kao da je od davnina tako bilo, i kao da ponekad
i treba tako da bude - ljudskost počinje tamo gde prestaju reči…
Нема коментара:
Постави коментар