Čekanje, Ritam
Bio jednom jedan
sat koji je kucao sporije kad god bi u prostoriju ušao neko ko bi čekao. Za taj
sat, čekanje je bilo suština
postojanja i on je želeo da tu suštinu ispolji u potpunosti. Zato bi se kucanje
odjednom utišalo, kazaljka koja pokazuje sekunde bi počela da klizi duž brojeva
kao da je na usporenom snimku. Velika kazaljka bi preuzela na sebe ritam sporohodajućeg maratonca, koji
prelazi puno ali ne žuri nigde. Mala kazaljka je postajala budistički monah u
dubokoj meditaciji i samo su lovci muva s kineskim štapićima i posmatrači ptica
mogli da uoče njene pokrete. Čekači su se nervirali, češali, lomili prste i
kape, gledali na druge satove, i uvek im se činilo da samo taj sat pokazuje
pravo vreme, da samo minuti na njemu odgovaraju broju onih koliko je ostalo da
se čeka. I tako je ta prostorija postala ozloglašena čekaonica, gde vreme ima
svoj tok, nezavisan od ostatka univerzuma.
Jednog jutra u
prostoriju su doneli drugi sat. Izgledao je isto kao i prvi, radio na istu
bateriju, samo što njega nije bilo briga za čekanje. Taj drugi sat je smatrao
da je njegova svrha da pokazuje vreme onako kako su ga navili. Da li je ono
bilo prerano ili prekasno, to ga nije bilo briga - kucao je u svom ritmu i nije
se obazirao na prigovore drugih, a pre svega prvog sata. Prvi sat je počeo da
menja boju od besa, jer je drugi sat činio čekanje besmislenim. Jednom prilikom
se toliko naljutio da je pao i razbio se. Posle toga su ga odneli na popravku i
po povratku smestili u drugu prostoriju. Drugi sat je tako ostao sam, i
nastavio da kuca svojim tempom. I tako je ta prostorija postala prijatna
čekaonica, gde je vreme imalo svačiji tok, nezavisan od ostatka univerzuma…
Нема коментара:
Постави коментар