Ples, Zdravlje, Svađa, Oluja
Bio jednom jedan ples koji nije imao imena, jer je bio
tako moćan i pun energije da nije bilo smisla zvati ga imenom. Ljudi su ga
osećali u vrhovima prstiju, u naelektrisanom dodiru sa voljenim bićem, u osmehu
deteta kada dobije slatkiš, u pogledu deke koji ide u san svestan da se možda
neće probuditi. Imao je mnogo lica, mnogo doživljaja i teško je bilo imenovati
ga i opisati ga. Jedino je bilo moguće razumeti ga tako što bi vam ga neko
predstavio kroz poznate pojmove. Zato su ljudi govorili da je kao zdravlje, jer nosi u sebi toliko energije
da se čini da je moguće popeti se niz planinu i lebdeti ispod zemlje, da je
moguće probuditi se posle hiljadu godina ili ponovo ustati kada više nema ni dana ni noći. Zato su
govorili da je kao svađa, jer otvara
vulkan posle koga Zemlja prodiše i pozdravi svet svojim vatrenim dahom, od koga
sve postaje pepeo i nada. Zato su i govorili da je kao oluja, jer pretvara sve u nebesku kupaonicu, gde na hiljade kada
prikuplja čisto i nečisto, živo i mrtvo, radost i tugu i nosi ih morima i
jezerima da ih čuvaju kao velike baze podataka.
Ples bez imena
kružio je među ljudima, kao legenda koja se prenosi s kolena na koleno. Svi su
ga plesali, prizivali opisima jer nije bilo imena, objašnjavali drugima kroz
pokrete. Puno toga bih vam mogao ispričati o njemu ali bilo bi glupo. Umesto
toga, radije bih vam ga pokazao kako ide. Jednostavno. Stavite nogu ovde, ruku
tu, zatvorite oči i zamislite kako je izgledao svet kada se pojavila prva zora,
posle toliko dugih i hladnih noći. Kako miriše nada? Kakav je osećaj pod
prstima dodirnuti snove? Kakav je ukus sreće? Već plešete, samo nastavite…
Нема коментара:
Постави коментар