(bez reči)
Da
li je moguće napisati priču bez reči? Sigurno. Priče su se stvarale i kada nije
bilo slova ni brojeva, kada je jedini način da nešto zapamtimo bilo da drugima
ispričamo doživljaj onako kako smo ga mi zapamtili. I poneki crtež na pećinama,
čisto da se podsetimo da su nekada, negde, neki drugi ljudi sedeli u mraku i
uspavljivali se uz pesmu ili drveće koje pucketa na vatri. I oni su vezli priče
od zraka sunca, od rose i duge, od mirisa lišća u leto ili pucanja kore u zimu.
Od životinja koje osluškuju i čekaju, od onih koje nečujno hodaju i od onih
koje putuju bez obaziranja. Ljudi su naučili da pričaju priče učeći od prirode,
jedine učiteljice koja svoje đake obara na ispitu znanja tako što im ne daje
drugu šansu. Ljudi su se naučili životu učeći od prirode, koja nema granica
svojoj darežljivosti ali koja ni ne oprašta. Teško je ispričati priču kada
stojiš između ekstrema, razvučen poput smole. Zato smo stovrili reči, da
popunimo sav taj prostor, kako bi lakše sakrili granice u koje udaramo svaki
dan glavom i telom. U šumi nema reči. U šumi drvo može da padne i da ne
razmišlja da li ga je neko čuo i zapitao se da li se taj pad desio. Ono može da
padne i da sa leđa posmatra kroz krošnje ostalih drveća sunce i plavo nebo, na
jedan novi način, jedini koji mu priroda nudi u tom trenutku…
Нема коментара:
Постави коментар